Glumica Mirela Lambić ostvarila je jednu od uloga u kratkom igranom filmu „Opsada“ koji je sniman u Budimpešti, a govori o Sarajevu pod opsadom. Radi se o mađarskom ostvarenju, a reditelj filma je Ištvan Kovač (Istvan Kovacz). 

 Vrlo zanimljivo

- U filmu igram lik koji se zove Amila. Uloga nije velika, ali je lijep scenarij. Napisan je minimalistički, jednostavno i to su uvijek stvari koje se svima sviđaju, a nama, glumcima, pogotovo. Iz tog razloga sam otišla u Budimpeštu, a nikad ranije nisam ni bila u tom gradu. I to mi je bio izazov. U međuvremenu, upoznala sam dosta ljudi koji su bili na setu, a i mimo njega. Tako da mi je bilo vrlo zanimljivo - govori Lambić.

Glavni lik, koji igra Vedrana Božinović, prolazi kroz dramu, nakon čega kod nekoliko komšija kuca na vrata.

- Mislim da sam je odradila kako treba, sve svoje prijedloge sam iznijela. Vidim da su bili zadovoljni. Izgledalo mi je kao da nisu navikli baš na to da glumac predlaže. Samo, malo sam umorna od tih ratnih sarajevskih priča. Nama, glumcima, dodijalo je, zato što se većina stranih produkcija samo time bavi. Mi, zapravo, nemamo drugog žanra i stila - iskrena je Lambić.

Ostvarila je također i zapaženu ulogu u predstavi Aleša Kurta „Jedvanosimsoboakalomistobo“, koja od premijere do danas puni sale SARTR-a, a govori o odlasku mladih iz BiH.

 Aktuelna tematika

- Obožavam tu predstavu. Inače sam dosta radila i sarađivala s Alešom Kurtom. I volim s njim raditi. A ova predstava mi je toliko draga zbog toga što je toliko aktualna. Mi ovdje moramo raditi više predstave aktuelnih tematika, posebno kada je pozorište u pitanju, jer smo nekako u defektu i s publikom. Ne znam šta je problem, da li je možda novac, ali kod nas ne postoji tradicija odlaska u pozorište. Nove generacije moramo primamiti da dolaze, a to ne možete repertoarima koji nisu aktuelizirani – kazala je Lambić.

 Totalna katarza

- Reakcije publike na „Jedvanosimsoboakalomistobo“ od premijere do danas su skoro iste. Prvo se smijeh prolama salom, ali suzdržano, jer su u pozorištu i treba biti kulturan. A nakon desetak minuta dešava se totalna katarza i smiju se potpuno opušteno i otvoreno. Na kraju predstave slijedi nevjerica, jer da nije tako tragično, bilo bi komično. Publika ne može vjerovati koliko se prepozna u predstavi – ističe Lambić.