Predstava „Korešpodencija“, rađena prema tekstu Borislava Pekića, a u režiji Gorčina Stojanovića, trebala bi sutra premijerno biti izvedena u beogradskom Zvezdara teatru.   

Glumačku ekipu čine Branislav Lečić, Anica Dobra, Joakim Tasić, Jelena Stupljanin, Branko Vidaković i Slavko Štimac.

Nova predstava bila je povod da pozovemo Štimca (58). Nekadašnje glumačko čudo od djeteta, a danas velikan i majstor svog posla, u ekskluzivnom intervjuu za „Dnevni avaz“ govorio o „Korešpodenciji“, novom filmu „Ime: Dobrica, prezime: nepoznato“ te drugim veoma zanimljivim temama.

Prijatne pripreme

- „Korešpodencija“ je nastala prema tekstu „Zlatno runo“ Borislava Pekića, a svoju prvu adaptaciju u predstavu doživjela je prije mnogo godina kada su u glumačkoj postavi bili Danilo Bata Stojković, Mira Banjac, Zoran Radmilović, Petar Kralj... Radi se o slikovitoj predstavi koja je više porodična saga. Tu se prepliću različiti karakteri na čelu sa starim Simeonom, kojeg igra Branislav Lečić, a ja igram njegovog sina, mladog Simeona. On, za razliku od oca, nije u tom nekom poslu, nego je okrenut učenju i duhovnim stvarima i tako je malo izgubljen. Anica Dobra igra moju suprugu. Moram priznati da su pripreme bile prijatne i vladalo je lijepo raspoloženje – govori nam Štimac u telefonskom razgovoru iz Beograda.

Hoće li predstava gostovati u gradovima regije?

- Mislim da hoćemo, a opet sve zavisi od organizacije. Gorčin mi je rekao da je još kao dječak u Sarajevu gledao izvođenje tadašnje verzije „Korešpodencije“, tako da ne vidim razlog zašto i ova ne bi došla u bh. prijestonicu ili neki drugi grad.

 U posljednje vrijeme sve više je koprodukcija i gostovanja na našim prostorima.

- To je nekako prirodno. Neke stvari su nam nemili događaji poremetili, ali u glavama se ništa nije promijenilo, bar ne u mojoj. Prirodno mi je da sarađujemo i dolazimo jedni kod drugih. Mislim da bi nam jedini problem za takvu saradnju mogao biti onaj tehničke prirode i dogovora. Kada sam u novembru išao u Mostar, prošao sam i kroz Sarajevo i osjetio da lijep grad i lijepi ljudi nikada se ne mijenjaju.

Ista osoba

Film „Ime: Dobrica, prezime: nepoznato“, u kojem igrate glavnu ulogu, prikazan je na nekoliko festivala. Kakve su bile reakcije publike?

- Reakcije su svugdje bile odlične, kako u Beogradu tako i Zagrebu, Mostaru, Nišu, Čikagu, Torontu... Zato što film komunicira sa svima. Teško je na današnjici neku stvar gurati i s produkcijom se nositi. Ja nemam više snage za to. Bio sam siguran da će ovo ostvarenje ići na televizije, kina i slično. Ne znam šta se dešava, ali danas sve ljudi manje idu u bioskope, svima se sviđa neko ostvarenje, ali da se odluče na taj korak da odu i pogledaju ga, danas je rijetkost. Izgubili smo negdje taj ritual odlaska u kino, jedino poneki mladi čovjek „natjera se“ da ode i pogleda „blockbuster“ ili neki komercijalni hit uz kokice i kolu.

Je li ovaj film omaž Vašoj karijeri?

- Nije nam baš to bila namjera, samo je reditelj Srđa Penezić došao na ideju da i mladi junak u filmu bude isti glumac, jer smo imali tu privilegiju da sam glumio u filmovima i kao dijete. Tako ovo ostvarenje prati moje odrastanje i korišteni su dijalozi iz ranijih projekata, ali sve je to i glumačka igra. Zato ne bih rekao da je to omaž Slavku, nego kuriozitet, jer smo jedan lik predstavili kroz njegovih 40 godina. U Rusiji nas je jedna gospođa pitala: „Kako ste uspjeli da nađete malog dječaka koji je isti ovaj vaš glavni glumac? Nevjerovatno liče“. Onda nije mogla nikako da shvati da je to ista osoba, iako smo se trudili da joj objasnimo.

Radnja filma nas navodi da se zapitamo šta je to suština života.

- Znate šta, imamo lik koji ima svoj životni put, kao i svi drugi što imaju svoju stazu. Svi mislimo da je nekom drugom lakše, da je nama teško i tako, ali kako da znamo kako je nekom u njegovoj koži i životu. Mi smo, ustvari, htjeli da pokažemo da dobra volja i normalne životne stvari mogu da nam pomognu, vode nas pravim putem. Htjeli smo da pokažemo da se dobro dobrim vraća bar na neki način.

Jeste u toku svoje karijere bili u prilici da birate uloge ili...?

- Iskreno, nisam bio u prilici, jer svi znamo kakva je kod nas filmska industrija. Kada imate veliku kinematografiju, onda možete da birate, ali kod nas je to nekako nemoguće. Opet, dosadno je stalno kukati i žaliti se, ono kako ide ide. Naše je da radimo stvari za koje nam se ukaže prilika. Tako, kada razmišljam o boljem sutra, shvatim da će nam biti bolje ako prvo sebe popravimo. Tek kada si dobar, imaš pravo da kažeš da drugi ne valjaju i u tome je cijela mudrost. Dosta je više da se okrećemo oko sebe i govorimo neko je drugi kriv, ima i toga, ali hajmo krenuti od korekcije sebe, pa da vidimo hoće li drugi prepisati od nas. Mislim da nama na Balkanu treba uvesti princip počistimo ispred svoje zgrade pa da onda kažemo kako komšijina ne valja.

Kad sam bio mlad...

Jesu li Vam još putovanja velika strast?

- Ma kakvi, to je nekad bilo, dok sam bio mlad. Danas najviše volim da vozim po prostorima bivše Jugoslavije, ono sam u automobilu, to me nekako opušta. Inače, dalja putovanja su ubitačna i gnjavaže. Skoro sam bio u Kanadi i Americi i slomio sam se doslovno. Čekanja, avioni, gužve... Dodije čovjeku.

Sve ima svoje

- To je sve različito i, u principu, nijedna se uloga ne izdvaja. Uvijek kažem sve ima svoje. Volim na ovo pitanje odgovoriti diplomatski, a to je da mi je najdraža uloga ona koja dolazi – kaže Štimac.

Živjeti bez mržnje u srcu

- Bolje je živjeti bez mržnje u srcu, ljudima opraštati, ići i gledati naprijed. Vjerujem da je ljubav čovjekov pokretač zahvaljujući kojem postoji i živi, a ono suprotno je destrukcija i to je prostor koji nas plaši. Dobra volja je poruka filma „Ime: Dobrica, prezime: nepoznato“ i smatrali smo da treba da izađe takvo nešto. Ljudi danas najviše prave filmove o nekim patologijama, propaćenostima, bave se mračnim stranama... Ali dosta nam je toga – smatra Štimac.