Bašar al-Asad (Bashar al-Assad) jedini je arapski diktator starog kova koji je uspio preživjeti arapsko proljeće. Ili barem se tako činilo. Naime, za razliku od drugih arapskih lidera koji su se ili povukli poput Mubaraka ili u relativno kratkom roku bili krvavo svrgnuti poput Gadafija, Al-Asad je na proteste odlučio odgovoriti brutalnom silom, a onda ući u dugogodišnji rat sa širokom koalicijom opozicionih snaga.

Nakon početnih neuspjeha, uz otvorenu podršku Rusije i Irana, s jedne, te pomalo dizanje ruku Sjedinjenih Država, s druge strane, Asad je uspio vratiti kontrolu nad većim dijelom zemlje. A onda – čudo neviđeno.

Rat koji traje skoro 10 godina, a na koji smo pomalo bili zaboravili, u jeku klaonice u Gazi i Ukrajine, okončao se u svega desetak dana, munjevitom akcijom pobunjenika i ulaskom u Damask.

Njihova pobjeda došla je u najboljem mogućem trenutku za Evropu i zapadni svijet. Naime, padom Asada, Iran i Rusija gube važnog saveznika i faktora destabilizacije u regionu, a njihovi sateliti Hamas i Hezbolah ostaju potpuno izolirani.

Mnogi strahuju da će Sirijom sada zavladati islamisti i Asadov teror zamijeniti vlastitim vjerskim. Lideri pobunjenika, s druge strane, među kojima i bivši članovi Al-Kaide, najavljuju izgradnju institucija, izbore te umjerene politike. Daj Bože da to stvarno bude tako, a sirijski narod dočeka dugo čekanu slobodu.

No, šta će izabrati, to je sada odgovornost samih Sirijaca. Pokušaji Zapada da izvozi demokratiju na Bliski i Srednji istok završio je fatalnim neuspjehom. Ako oni žele živjeti u islamskoj državi, njihova stvar, sve dok svoje probleme i ideologiju ne počnu izvoziti van granica.

Iz era izvoza demokratije i izvoza vrijednosti polako ali sigurno prelazimo u eru zaštite vlastitih država, kultura i njihovih interesa. A u takvom svijetu za početak će biti dovoljno da druge civilizacije svoje probleme zadrže unutar svojih granica.