Kada se dogode katastrofe, narod dođe prvi. Tako je bilo i u Jablanici, Konjicu, Fojnici, Kiseljaku... U pomoć su prvi priskočili rođaci, komšije, prijatelji, a s prvim glasom o nezamislivoj tragediji stigli su hrabri spasioci, od GSS-ovaca do članova Civilne zaštite, vatrogasaca, policajaca. Gotovo svi su u tim prvim trenucima ugrožavali svoje živote ne bi li spasili tuđe.

Dok se, nažalost, konačan broj žrtava kataklizme u Jablanici i Konjicu još ne zna, svi kapaciteti su usmjereni u potragu za nestalima. Uz domaće, tu su i ekipe iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Slovenije... koje neumorno danima pretražuju ostatke porušenih i uništenih kuća, ruševina, do pojasa gaze u blato i prevrću kamene gromade.

Tu su pripadnici i brojnih drugih službi koji pomažu u saniranju štete, koji probijaju nanose, popravljaju vodovodnu, elektro i telefonsku mrežu. Na tom području je i teška mehanizacija kojom gotovo bez predaha upravljaju oni čija imena ne znamo. Na stotine i stotine volontera se smjenjuje u evakuaciji građana, dostavi lijekova, hrane, raznih potrepština. Niko od njih nije mogao ostati imun na patnje građana koje je pogodila stravična nesreća, pa čak ni navijači koji su nerijetko označeni kao huligani.

Ova katastrofa je sa sobom donijela jedinstvo cijele BiH, svih gradova. Svi koji su tu danima jednostavno su bili ganuti ljudskom nesrećom. Došli su pomoći ne pitajući ni ko je ko niti su šta tražili za sebe. Nesreća koja nas je zadesila pokazala je i da nismo sami. S BiH se solidarisao gotovo cijeli region. Donacije pristižu gotovo iz cijelog svijeta.

Bogat si onoliko koliko daš: nikad jasnije nismo vidjeli ovaj primjer.

Na kraju možemo samo poželjeti mir onima koji se traže i stradalima, a nama svima da ne zaboravimo veliku lekciju o kataklizmi, ali i dobroti.