Još jedna krvava noć, s četvrtka na petak, u Sarajevu. Brat ranio brata i njegovu ženu, prijetio policiji, bacio bombu, pa čitava kuća eksplodirala. I njih troje u njoj.

Nađena ugljenisana tijela. Komšije šokirane, isprepadane, u nevjerici gledali i pokušavali ugasiti vatrenu stihiju koja je zahvatila cijelu kuću. U ovom slučaju nisu pred medijskim radnicima svjedočili o ubici i žrtvama kao o mirnoj porodici, kako to inače biva. Ne, imali su i ranije s njima problema, a oni s policijom.

I eto. Šta ćemo, tako nam je, kako nam je. Leći navečer i Boga moliti da se ne puca. Čuj mene, da samo ne puca.

Već sutradan, odnosno u petak, čovjek mačetom razbijao sve oko sebe.

To su samo dva u nizu incidenta ovog mjeseca, samo u Sarajevu, a kada se cijela država uzme u obzir, stvarno se čovjek zapita gdje živi. I da, moderna su vremena, oružja na sve strane, lako dostupnog. Čemu onda služi policija?

Kada kažemo policija, ne mislimo na časne ljude koji pošteno zarađuju svoje crkavice (zavisi od kantona do kantona, od entiteta, a najgore je onima na državnom nivou) dok riskiraju živote čak i u „običnoj, rutinskoj“ kontroli. Mislimo na njihove šefove, koji su se dočepali fotelja i doslovno shvatili onu „zagrij stolicu zadnjicom“.

Pa nije to značilo da samo sjedite, poštovani. Već da se prihvatite posla.

Dok se ljudi međusobno ubijaju, tuku, prijete, naši političari, počevši od vrlog ministra unutrašnjih poslova KS Admira Katice, takva dešavanja prate zamišljenih lica.

Kao, uradili bi oni nešto, ali ne znaju šta. Kao, pravit će se sposobni pred kamerama, izaći na mjesto zločina jer - „đe ćeš bolje reklame“, a ni u jednom momentu neće najaviti nikakve promjene. Sistem je valjda uredu, mi ne valjamo. Bit će da je to, da je do nas.

I da su nam pištolji, bombe i meci, koji zuje oko glave, normalna i neizbježna pojava koja niti se može spriječiti niti preduprijediti.

"Hellcome to Rajvosa!“