Znatno prije polaska bh. delegacije prema Briselu bilo je jasno da vlasti nisu uradile posao koji bi bio dovoljan za konkretan nagovještaj početka pregovora o članstvu naše zemlje u EU.

Na list papira mogli su stati skromni rezultati postignuti prije nego što smo se stropoštali u još jednu političku krizu i ponovo zatvorili u torove.

I dok jedni drugima, unesrećeni, osiromašeni, bez i ono malo nade da ćemo za života postati dijelom civiliziranog svijeta, preko entitetske crte, za koju ni načelnici općina ne znaju tačno gdje je, ponovo prijetimo, našu djecu definitivno osuđujemo na život bez perspektive ili odlazak daleko odavde, u zemlje gdje se ne broje krvna zrnca, gdje nema konstitutivnih i onih koji to nisu i gdje se čovjek puno više cijeni.

Krivac je ovaj put ostao na čistini, sam, rastrgan između pokušaja da državnu imovinu prisvoji sebi i režimu koji je stvarao te da istovremeno zakonom o kriminalizaciji klevete ušutka sve koji se drznu da nešto konkretno protiv vlasti kažu. 

Na kraju jučerašnjeg dana nejasno je bilo samo to ko je i je li iko iz Brisela od Milorada Dodika tražio plan za deeskalaciju krize i ko od piromana uopće može tražiti prijedlog kako da se ugasi požar?!

Dok većina građana mirno posmatra kako im životi prolaze u ambijentu koji odgovara samo povišenom krvnom pritisku, šećeru i infarktu, osim sve bahatijih individua koji ovakvu državu ne bi mijenjali ni za deset evropskih unija, redove pred stranim ambasadama stvara i činjenica da apele vlastima da se malo posvete i životnim problemima izgleda niko ne čuje.

Stotinama hiljada brojimo građane koji su u posljednjih desetak godina napustili državu, pred našim očima sela i gradovi širom BiH ostaju sve prazniji, ali upozorenja, poput onog iz Udruženja poslodavaca, niko neće da čuje. 

Prijedlog da se vlast odrekne dijela prihoda koji bi bili usmjereni u povećanje plaća radnicima realnog sektora, onih koji stvaraju novu vrijednost i pune te budžete, ne zaslužuje ni da se nađe na dnevnom redu?!

Sve ide u prilog masovnog odlaska iz ove prelijepe, ali nesretne zemlje – od političkog ambijenta i straha za budućnost, do otvorenih miliona radnih mjesta na Zapadu. 

Zato ta odškrinuta vrata EU zaista jesu posljednja šansa vlastima da urade i nešto korisno po čemu bi ostali zapamćeni. U protivnom, mogu se samo slikati pored mapa svojih entiteta, koji bez naroda ostaju prazna ljuštura i ledina bez života.