Bijeli nišani u tišini čekaju još jednu godišnjicu i još jednu kolektivnu dženazu za žrtve genocida počinjenog u ljeto 1995. godine. Čekaju i svjedoče o strahotama. Ko god da je rekao da je tišina najglasniji vrisak duše - bio je u pravu!
Prisutna je već 28 godina u srcima svih onih koji se ježe na spomen Srebrenice i okolnih mjesta, na spomen 8.372 Bošnjaka, mladih i starih... Ta bol ne može se ni s čim uporediti. Pitajte to majke koje su ostale bez svoje čeljadi, same na svijetu!
Nikad neću zaboraviti Nuru Alispahić, čijeg su 16-godišnjeg sina Azmira ubili „Škorpioni“, i to pucajući mu u leđa dok su mu ruke bile vezane. Drugog sina ubili su na Tuzlanskoj kapiji. Supruga je ranije izgubila.
U posjetu Nuri otišla sam s kolegama, mimo svake tužne godišnjice. Otišli smo da „kahvu s njom popijemo“. Azmirova isprintana slika s vezanim rukama nasred zida. Gledala sam je i pitala se: „Otkud ovoj ženi snaga?“ Pričala nam je Nura o životu u Srebrenici nakon genocida, pričala o prokletom julu ’95. Suza krene, a ona je zaustavi nasred lica. Ipak, trag se vidi.
Zahvaljivala se Nura kao da smo njeni najbliži. I tada me jednom izjavom dotukla.
Krenula nas je ispratiti, na vratima kuće smo se obuvali. Kolega je zbunjeno gledao gdje su njegove patike. Dobra Nura se na moment prepala da nismo obuću unijeli u kuću, pa da nisu komšije odnijele, namjerno da napakoste, a ne jer im obuća treba.
„Vama dvjema bih i imala nešto dati da obujete, a njemu... Nemam muška, ostala sam bez igdje ikoga. Morao bi bos!“
Tada se sve u čovjeku slomi.
Nura je preselila na ahiret 2020., godinu nakon naše posjete. Bila je i ostala simbol bosanske snažne žene, srebreničke majke koja je istinu govorila kako se opet ne bi slučajno taj užas nekome ponovio.
Tada krvoločnim ubicama nije bilo važno što se dječak ne bi znao ni odbraniti, pa da ga poštede, ni što starac nema snage da se brani. Važno im je jedino bilo da su 8.372 muslimana nosila drugačije ime i prezime, klanjala se drugom Bogu i vjerovala u dobro u ljudima.
