Kakva je to vlast koja bez ikakvih emocija, a kamoli želje da reagira, već godinama mirno posmatra kolone bosanske mladosti pred stranim ambasadama i na autobuskim stanicama, koja se ne oglasi ni kad u jednoj noći Tuzlu napusti oko 400 mladih ljudi, koja ne sazove hitne sjednice i ne formira sve moguće krizne štabove nakon već konstantnih upozorenja da ostajemo bez stanovništva? Nesposobna, samoj sebi dovoljna, pohlepna i izdajnička!

Dok domaće građevinare mijenjaju radnici iz Turske, Bangladeša, Kine, Indije i drugih zemalja, statističke izvještaje više ne moramo ni čekati kako bismo se uvjerili u zabrinjavajući trend. Da nas je sve manje, vidimo i golim okom dok u bilo kojem bh. gradu pokušavamo pronaći keramičara, vodoinstalatera, zidara...

Odlazak iz države kakvu su skrojili oni što je brane davno se pretvorio u bijeg od siromaštva, nepravde, stalnih konflikata, iz društva podijeljenog na povlaštene i obespravljene, budžetlije i ostale. Ubrzavaju ga i lakši uvjeti odlaska u zemlje koje vape za kvalitetnom radnom snagom, ali i iskustva onih što nakon nekoliko mjeseci shvate kako izgleda država u kojoj se radnik cijeni, gdje zna i za odmor, restoran i pozorište, a ne mora – vidi čuda! – razmišljati kako da preživi do prvog u mjesecu.

A pri tome, što je možda i važnije, ne gledaju kockaste glave koje se „bore“ za njihove nacionalne interese i ne razmišljaju dokle li je svaka od njih spremna ići kako bi sačuvala vlastite pozicije i privilegije, koje nigdje i nikada ne bi mogli imati. Osim u BiH, gdje, prema posljednjim informacijama, nedostaje i grobara.

Dok traje bespoštedna borba za vlast onih što su nastoje ukopati svaku nadu, pljušte i optužbe o izdaji, ali iz dana u dan postaje jasnije da veće izdaje od gubitka mladosti, šanse i budućnosti, na kraju i države za koju su date desetine hiljada života – nema.