Teško je pronaći proizvod na policama bilo koje trgovine u državi koji u proteklih godinu nije promijenio cijenu, distributeri goriva u BiH odmah registriraju svako poskupljenje na svjetskom tržištu, a nekako su “gluhi” na suprotne trendove, skuplja plin, ogrjev, sve što oko može vidjeti i što želudac osiromašenih građana svakodnevno traži.

Skuplja sve, osim obraza političara koji u svojim rukama imaju mehanizme da zaštite narod, ali ih ne koriste. Umjesto da rade svoj posao, iz udobnih fotelja, iza skupštinskih govornica, putem medija i društvenih mreža, građane uvjeravaju da im je dobro i lijepo, samo što to oni nikako da osjete, ne vide i ne priznaju.

Dok ekonomski stručnjaci upozoravaju da smo suočeni s velikim inflatornim udarom i besplatno dijele savjete kako do zelene grane, a kao jednu od prvih mjera navode smanjenje troškova glomazne, lijene i nekompetentne administrativne hobotnice, vlastima ni u planu nije da teret krize preuzmu malo i na sebe.

Režim(i) stvarani godinama uz pomoć stranačkih kadrovskih komisija, podređeni stranačkim i ličnim interesima, privilegijama, trgovinama, dugovima i međusobnim blokadama, osim kad se pare dijele, odavno već ne razumiju svakodnevnu muku svojih birača.

A muka svakodnevna strpljivo se trpi. Dokazima rastrošnosti i rađanja nove društvene klase, koja u ovoj siromašnoj zemlji živi američki san, nalaze se opravdanja ili se nemoćno sliježe ramenima. Prošle godine u BiH je uvezeno blizu 52.000 automobila, vrijednih oko 757 miliona KM. Parfeme iz uvoza platili smo 27, a satove oko 13 miliona maraka. Milioni za luksuz otišli su iz siromašne države, poznate po krizama, korupciji, “daj šta daš” donacijama i najnižem standardu građana u Evropi.

Jesu li ih pošteno zaradili uspješni pojedinci, privrednici, naučnici, inovatori, stručnjaci, književnici ili uglavnom klasa koja moć crpi iz vlasti, uz vlast i u ambijentu koji je i kreiran kako bi ona bila rođena?