Ponovo smo poletjeli, a prizemljenje je bilo više nego brutalno. Ruku na srce, ovog puta se nismo dočekali ni na ruke, nego smo tresnuli stražnjicom. Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine priredila je novo razočarenje sportskoj javnosti.

Poraz od Finske u Zenici znači kraj nadanjima da se kroz baraž možemo dokopati Mundijala u Kataru.

Još jednom smo morali pogledati realnosti u oči i shvatiti kako imamo nedoraslu reprezentaciju, nedoraslo vodstvo reprezentacije i kako smo tek prosječni, a prosječnima definitivno nije mjesto na svjetskim prvenstvima.

Sada smo svi na nogama, svalit ćemo krivicu na Miralema Pjanića, koji, eto, nije napravio čudo protiv Finske. Valjda ih je trebao sam pobijediti.

Suština priče je da se kvalifikacije igraju mnogo duže od jedne utakmice protiv Finske, a mi smo u ovim kvalifikacijama ostvarili tek jednu pobjedu. I toliko smo drski da smo se nečemu nadali, a prijeti nam konačan bilans, u kojem će ovo biti najgore kvalifikacije u historiji reprezentacije.

Treba li sve svaliti i na selektora Ivajla Peteva (Ivaylo) - nikako. On je želio najbolje. Zna li najbolje - nije dokazao, ali zakazao je tim, bez ijednog izuzetka.

Možda bi bilo najbolje da se počnemo privikavati da mi više nemamo reprezentaciju koja može do bilo čega velikog. Povrijeđeni Edin Džeko značio je predaju, jer nam je on sve, priznali mi to ili ne. Ne samo da nam nedostaju njegovi golovi nego i njegova pojava na travnjaku. Uzme li se u obzir da je i on u poznim godinama, budućnost nije svijetla.

Nego - treba krenuti od temelja, pa šta nam Bog da.