Uzalud novinari već mjesecima pišu da troškovi života - ili bi pravilnije bilo reći preživljavanja - rastu, a ekonomisti i sindikalisti pozivaju na smanjenje nameta privredi i rast plaća, kad su bh. političari zauzeti važnijim pitanjima od onog kako će njihovi birači preživjeti naredni mjesec.

Cijene krompira i pšenice ne dotiču mnogo Bakira, Milorada i Dragana, a ni armiju dobro plaćenih funkcionera u 14 bh. vlada i skupština. Koga od njih briga što je cijena ulja kao da je maslinovo, što se paradajz kupuje na komad, a nije isključeno da uskoro, umjesto kilograma, zrno bude mjerna jedinica i pri kupovini grožđa.

Zauzeti su ovih dana domaći vlastodršci rovovskim „bitkama za državu i protiv nje“.

Znaju dobro da je nisu ni stvarali niti su dovoljno hrabri i jaki da je sami do kraja na koljena obore, ali ratna retorika, blokade i gubljenje vremena jedino je u čemu su dobri i što i ovih dana iz sata u sat demonstriraju.

Nema robnih rezervi da ublažimo poskupljenja, inicijativa i izmjena zakona koji bi pomogli ekonomiji, siromašnima, onima s minimalnim ili bez ikakvih primanja, ali zato ima dana zastava, ratobornih saopćenja i patriotskog zanosa u kojem mi odavde i ovakvi, nikakvi, dijelimo lekcije i Njemačkoj i Americi. Tužno je vidjeti da u staroj/novoj priči - oni, kao, hoće da se otcijepe, a mi im, kao, ne damo, sudjeluju mnogi koji će sutra u granap po petero jaja ili jedan limun.

I nikako da shvate da im život prođe u borbi u kojoj gubimo svi.

Dok turisti putuju u svemir, a normalan dio svijeta planira, zamislite, i zimski i ljetni godišnji odmor, mi propadamo.

Dok nam i susjedi odmiču u izgradnji, razvoju i životnom standardu, mi ćemo ratovati oko ledine koja nam ostaje pusta i kupovati 37 posto manje nego prošle godine.

Kad po ko zna koji put nasjedamo - zaslužili smo.