Nemoguće je osjećati radost Bajrama pred tabutima žrtava bačenih s Korićanskih stijena, pa su s licima prijedorskih i kozaračkih Bošnjaka, prisutnih na dženazi u Memorijalnom centru Kamičani u Kozarcu, ozbiljna i tužna bila i lica djece koja bi se Bajramu trebala najviše radovati.
Ko zna koliko će generacija u ovoj zemlji odrasti bez osmijeha zbog zla čije je sjeme, prije 29 godina, posijano u Bosanskoj krajini, Podrinju, Hercegovini i drugim dijelovima države!?
Radost Bajrama već decenijama je prigušena teškim bremenom uspomena na zatočene, ubijene, u jame pobacane civile - od Tomašice, do Piljka i Sokoca, od Prijedora do Srebrenice, jer dani ovog velikog blagdana isprepliću se s godišnjicama progona i zločina u gradovima širom države. Radost svih naših praznika pomućena je sjećanjem na zločine.
Kako biti istinski sretan u državi u kojoj ni tri decenije nakon rata nije okončana potraga za tijelima žrtava, brojni ratni zločinci su još nekažnjeni, a o zločinima se sve zna, a šuti i negira, pa čak i veliča i slavi!?