Srami se, državo, haram ti bilo za svaku kap moje prolivene krvi! Ova poruka, koju je putem društvenih mreža poslao goraždanski policajac Ćamil Pršeš, dugo će odzvanjati. Iz čovjeka koji je tokom rata četiri puta ranjen, učesnika velikih bitaka za odbranu opkoljenog grada, progovorio je očaj, jer mu država, pored svega što joj je dao, nije u mogućnosti platiti aparat koji njegovom srcu ne bi dao da stane.
Srce demobilisanog borca, policajca koji je nakon 30 godina staža na pragu penzije, ne vrijedi ni 20.000 maraka. A Ćamil ga je, u danima kada su tenkovi bili na ulazima u grad, bio spreman dati za domovinu.
Ogorčenim ga ne čini samo njegova, već i sudbina svih bivših boraca. Ratni heroji nisu parlamentarci s pozamašnim plaćama, novopečeni bogataši ili političari s vezama u zdravstvu, već ljudi čiji život zavisi od dobrote i humanosti drugih. Iz njega progovara glas poniženih i obespravljenih boraca, koji bi sutra dobro razmislili prije nego što bi stali na liniju fronta.
