Kao vođa pred veliku bitku stajao je jedan Sarajlija, a u prvim redovima borci porijeklom iz Sanskom Mosta i Gradačca. Vladimir Petković, rođeni Sarajlija, kreirao je najveće iznenađenje na Euru kao selektor reprezentacije Švicarske, a njegove glavne uzdanice bili su Haris Seferović i Mario Gavranović, igrači porijeklom iz BiH.

Svi zajedno su u osmini finala na koljena bacili aktuelnog svjetskog prvaka, reprezentaciju Francuske.

A taj Petković, na njegovu sreću i pomalo našu nesreću, radi tamo gdje se može baviti svojim poslom. Čovjek velikog ugleda u svijetu fudbala ne odriče se svog porijekla, ali, ruku na srce, ne bismo ga znali iskoristiti na pravi način ni da ga imamo bliže.

Zamislite Petkovića, čovjeka kojeg cijene u Evropskoj fudbalskoj uniji, ponude mu stižu sa svih strana, i da stoji za kormilom reprezentacije Bosne i Hercegovine. Zamislite da mora razmišljati da poziva igrače po nacionalnim komponentama ili da mora razgovarati s kojekakvim članovima izvršnih i drugih odbora, kako je to kod nas običaj.

Oni ne bi znali s njim razgovarati, bez obzira na to što nema jezičke barijere, a vjerovatno ni on s njima jer nemaju ništa zajedničko.

Petković i njegovi naturalizirani Švicarci govore sasvim drugim jezikom. Onim koji donosi sport, bez upliva politike, a kod nas je to baš kao nikada ranije - nezaobilazno.

Zato je uspjeh Petkovića, Seferovića i Gavranovića nešto čemu se svakako trebamo radovati, baš kao što to s odobravanjem vidi cijeli fudbalski svijet.

Da ih mi imamo, potrošili bismo ih baš kao što smo Džeku i slične njemu. Neka nama našeg Ivajla Peteva (Ivaylo), neka nama naših komponenti i menadžera. Gore nam biti ne može.