Njegovat ćemo uspomene na ubijene Prijedorčane, pogotovo djecu, nositi bijele trake oko ruke kao podsjetnik na zvijeri koje su zarad imena i prezimena zatirale cijele porodice. Činit će to cijeli normalan i civiliziran svijet, ali, nažalost, još živimo pored onih koji bi vrlo rado ponovili maj '92. godine i bijelim trakama obilježili svakoga “ko nije njihov”.

To su zločinci i od takvih neljudi svako se normalan mora ograditi, a ne težiti relativizaciji, izjednačavanju zločina, negiranju genocida i ponavljanju 1992.

Zločinci nisu kažnjeni, oni i dalje siju strah i zebnju. U Bratuncu, primjerice, jedan presuđeni zločinac koji je odležao kaznu zaprijetio je ponovo svojim prvim komšijama riječima da će njegov „nedovršen posao“ završiti njegovi sinovi.

U Prijedoru žena koja je silovana 1992. godine, prema podacima jednog tuzlanskog udruženja, ponovo je poslije rata silovana od istog zločinca koji hoda nekažnjeno.

Golgota je to kroz koju prolazi nesrpski narod na teritoriji s privremenom srpskom većinom koji se zove bh. entitet RS.

U Prijedoru je počinjen genocid! Kao i u drugim gradovima duž Drine, ako se decidno iščita i primijeni UN-ova konvencija o genocidu. To što „moderni svijet“ šuti ili zatvara oči, kao danas pred agresijom Izraela na Palestinu, više govori o svjetskim moćnicima koji su obećali da će zločinci biti uhvaćeni i procesuirani i da će se Aneks 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma implementirati.

Taj famozni aneks ne samo da nije implementiran nego se ne poštuje nijedna odredba po kojoj bi se, recimo, morala ispoštovati nacionalna kvota prema popisu iz 1991. u vezi sa zapošljavanjem u javnim organima i institucijama.

Nošenje bijelih traka je čin dostojanstva, čin pijeteta prema nedužnim civilnim žrtvama i čin borbe protiv fašizma. Jer samo su fašisti, koliko znamo, obilježavali ljude trakama zarad njihovih masovnih pogubljenja. Takvih, nažalost, još ima među nama.