Ako bude rata, spreman sam stati ispred ljudi, poručio je jučer Bakir Izetbegović, predsjednik SDA. Poručio, i ostao živ. Unio je nemir u narod, prijetnje nije obrazložio, rješenje nije ponudio. Samo je pikirao da će, zatreba li, on ponijeti barjak.
Bolje je Izetbegoviću da ne čita društvene mreže. Narod bi ga, najblaže rečeno, mogao podsjetiti na riječi koalicionog mu partnera Željka Komšića, koji mu je davno, u javnom televizijskom sučeljavanju, rekao da je agresiju na BiH proveo u trezoru Centralne banke.
Herojsko srce Izetbegovića je, čini se, i veće od odlučnosti i želje da se suoči sa zamišljenim agresorom. Ili su mu, što je izvjesnije, ambicije prilično neusklađene s realnošću. Jer Bakir Izetbegović je išao i dalje od barjaka te poručio da ne da bi uradio isto što i njegov otac Alija, nego bi popravio očeve greške.
- Mome ocu su prebacivali kada je kazao: "Mirno spavajte, neće biti rata.“ Onda je bilo rata. Ja to izgovoriti neću - rekao je Bakir Izetbegović.
Golemo, čak i za Bakira. Čovjeka koji je na čelu stranke koja je najzaslužnija što imamo najveći broj nezaposlenih u Evropi, što smo na dnu prema svim ekonomskim i socijalnim parametrima, što išćemo sadaku po svijetu čak i kada su vakcine u pitanju. Što nam je država socijalni slučaj, a liderske sposobnosti predsjednika SDA i Sebijinog muža svode se u upiranje molećivog pogleda ka Bosforu.
Barjak bi da nosi „patriota“ koji je upropastio čak i zahtjev za reviziju tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid?!
Dakle, prije nego što stane ispred nas, oči u oči sa zamišljenim agresorom, i prvi put riskira svoj život (izuzev onomad iz sefa), Bakir mora napraviti nešto mnogo lakše i dokazati da može voditi narod.
Neka nabavi vakcine, da nam ljudi ne umiru. Bez rata.
