Šokantne scene nasilja, meteža, pucnjave u Vašingtonu, kolijevci najmoćnije svjetske demokratije, do sada smo, nerijetko, gledali u vrhunskoj američkoj kinematografiji. Neki od najboljih svjetskih blokbastera su vjerno prikazivali dramatične scene fikcije u kojoj su američki simboli i svetinje bili napadnuti i, naravno, odbranjeni.
Malo je ko vjerovao, uprkos nekim vrlo preciznim prognozama dobro upućenih analitičara iz SAD, da su scene brutalne pobune, državnog udara i napada na institucije moguće i u SAD nakon teškog Trampovog poraza.
Zapaljiva retorika odlazećeg američkog predsjednika preko noći se materijalizirala kroz nezapamćen upad razularene rulje vrlo znakovite ikonografije u američki Kongres, gdje su za sobom ostavili samo nered i razaranje, sve dok se nisu suočili s jakim snagama sigurnosti.
Tramp je sam režirao najdramatičniji i najsramotniji pad jednog američkog predsjednika u historiji. SAD su najveća svjetska sila i posljedice ovih dešavanja neće uzdrmati, naprotiv, vjerovatno će i osnažiti demokratske snage u toj državi.
Ali, Tramp je svojim odnosom prema demokratiji uvrijedio ne samo političke rivale nego i milione onih koji su ga podržavali iz reda republikanaca, raspirujući bijes i proteste ne želeći da se pomiri s porazom.
Trampova je sudbina pokazatelj da koliko god bili moćni i važni, politički lideri nikada nisu jači od države i naroda. Kroz tu prizmu i neki aktuelni bh. politički vlastodršci mogli bi pročitati i svoju političku perspektivu. Bahatost, populizam i prevare možda mogu nekoga dovesti na vlast, ali ga ne mogu dugoročno sačuvati sudbine kakvu je doživio i kakva Trampa, vjerovatno, tek čeka. Narod bi rekao, možeš kako hoćeš, ali ne možeš do kad hoćeš. Makar bio i Donald Tramp, predsjednik SAD.
