Rast cijena u marketima širom države nije nikakva novost, pokazuju statistički pokazatelji tokom kompletne protekle godine. Divljanje cijena ne prati i rast plaća iako, statistički gledano, prosječni lični dohodak u BiH nije najniži u regionu.
No, ukoliko bismo napravili prosjek radničkih primanja u realnom sektoru, ako bismo izuzeli novac koji ide budžetskim korisnicima, tek tada bismo dobili objektivnu sliku kolektivnog jada i bijede koji nas okružuje.
Minimalac u džepu nije dovoljan radnicima nizašta više od kifle i paštete i, zaista, građani BiH su najvrsniji svjetski mađioničari kada uspijevaju, recimo, s minimalnim primanjima školovati dvoje djece. Kako?
Najvjerovatnije odvajanjem od usta, zaduživanjem, dodatnim radom i ko zna čime sve još.
Sudbinu država nastalih raspadom nekadašnje jugoslavenske federacije najslikovitije su prorekli „Nadrealisti“.
Sigurnim koracima idemo ka nagradnoj igri „Znanje nemanje“ i sceni kada se u program javlja Nedeljko Etiopić i govori: Nit' šta jedem, nit' šta pijem, nit' dišem, nit' išta... Bogami, evo dišem.
Radničkoj klasi u tranzicijskom kapitalizmu ostalo je još samo da diše besplatno. Sve ostalo je na naplatu i skupo. To što je potrošačka korpa skuplja za 200 KM nije zabrinulo one koji imaju iznadprosječna primanja.
Oni su otuđeni od običnog svijeta, od radnika s minimalnim primanjima, od penzionera s minimalnim penzijama. Do neophodnog reseta trenutnih društvenih prilika upravo će najugroženija populacija, narodski rečeno, saburati. Do stanja u kojem se nalazimo i doveli su nas sabur i maksima – dobro je, ne puca.
