Džozef Bajden (Joseph Biden), izabrani predsjednik SAD, nije još ni ušao u Bijelu kuću, a u srpskim prorežimskim medijima već je proglašen „srbomrscem“ i „neprijateljem Srba s obje strane Drine“.
Bajdenov grijeh je u tome što je devedesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme dok je bjesnio rat na prostoru bivše Jugoslavije, režim Slobodana Miloševića označio kao agresorski i zločinački, a zločine prema bosanskim muslimanima bez ustezanja je nazvao genocidom.
Kasnije presude Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde, na osnovu brojnih materijalnih dokaza, potpuno su potvrdile Bajdenove ocjene. Beogradsku nacionalističku medijsku i političku mašineriju, međutim, to nije ni trenutka pokolebalo na putu stvaranja paralelne i lažne historije koja izbjegava svako ogledalo koje bi moglo pokazati njen pravi lik.
Stoga ne čudi da i danas, 25 godina nakon Srebrenice, svi odreda, od Vučića, Dačića i Dodika, do Borenovića, Šarovića ili Stanivukovića, besramno negiraju genocid nad Bošnjacima, sataniziraju Sud u Hagu i glorificiraju presuđene ratne zločince.
Štaviše, školski sistemi Srbije i bh. entiteta RS perfidno skrivaju istinu o dešavanjima na tlu BiH i bivše Jugoslavije devedesetih, a djeca i omladina uče samo o „srpskim žrtvama“ i Miloševiću, Karadžiću i Mladiću kao „nacionalnim herojima“ i „borcima za slobodu srpskog naroda“.
Dobrica Ćosić, srpski akademik i jedan od ključnih autora Memoranduma SANU o rješavanju srpskog nacionalnog pitanja na Balkanu, davno je pisao i govorio o fenomenu srpske laži kao uvjetu opstanka srpske nacionalne politike i države.
Tužno je i razočaravajuće da se na tom planu ništa nije promijenilo ni u vrijeme digitalizacije, Googlea i pametnih telefona.
Zvanična i na dokazima i svjedocima utemeljena istina prihvaćena od civiliziranog dijela svijeta i dalje ide drumom, a lažna i mitološka srpska historija šumom.
