Vi što živite u gradu i imate okućnice, učinite sve da one budu zasijane, poručio je nedavno Milorad Dodik. Potom su ga kopirali mnogi drugi s raznih nivoa vlasti.

Prazne police s brašnom, uljem, šećerom mnogima su ulile ništa manji strah od samog koronavirusa. Nažalost, očito nas je trebala spucati pandemija da shvatimo da je proizvodnja hrane, ipak, osnova svega. A barem za to imamo resursa, jer BiH ima skoro milion hektara neobrađenog poljoprivrednog zemljišta.

Da se samo dio toga zasije, ne bi trebalo uvoziti ni gram pšenice, kukuruza, ulja, krompira. Ma da je samo Popovo polje u Hercegovini, naprimjer, u potpunosti zasijano, danas police s brašnom širom zemlje sigurno ne bi bile prazne. Nažalost, većina ovog, kao i mnogih drugih plodnih polja u potpunosti je zapuštena.

Kako to kaže stih pjesme „Radost prvog žita“ legendarnog ''Zabranjenog pušenja'' od prije 35 godina – ''A žito nam treba da nam narod ima hljeba.''

Nažalost, radosti prvog žita nema odavno. Mladi ili odoše vani ili bi svi da budu informatičari, pravnici, direktori... Neće niko motike. Pa ni stariji. Radije bi na biro.

Zato je ovo prilika da se vratimo samoj suštini - osiguramo hranu za sebe. Da vlasti pomognu poljoprivrednicima da se zasiju što veće površine obradivog zemljišta. Jer, kada imamo svoju hranu, lakše je rješavati ostale probleme. Punog stomaka.

Zbog toga bolji zaključak ovog teksta ne može biti od stihova pjesme ''Zabranjenog pušenja'':

I zato, što možemo poželiti

Možemo poželiti da nam rodi žito

I nek' nam rodi žito i iduće godine

I nek' nam uvijek rodi žito

Hvala!