Ustvari, Mato Đaja je bio Kuprešak koji je poznavao porodicu Filipovića i bio njihov prijatelj, a i inače bio je veoma pošten čovjek koji je uspio da prođe cijeli rat, a da ne dođe u bilo kakvu vezu s ustaškim režimom.
Takvih je ljudi u to vrijeme među banjalučkim Hrvatima bilo mnogo, jer banjalučka hrvatska javnost nije pristajala na ponašanje ustaške kriminalne bande koju je vodio jedan notorni kriminalac po imenu Viktor Gutić sa svojim pajtašem Asimom Đelićem, a obojica su kasnije završila na vješalima.
Ustvari, prvi konkretan razlog totalnog otpora tadašnjoj školi bio je u tome što su ustaše đake podijelile u odvojene razrede i to katolike (Hrvate) u jedan, a sve ostale (muslimane i pravoslavne) u drugi razred, i od tada su bili odvojeni i učili po nešto različitom programu i uz veću ulogu ustaške mladeži i katoličkih popova u radu katoličkih odjeljenja.
Ostale su redovno vodili, pravoslavne na časove katoličkog katehizma, a muslimane na bivše igralište Fudbalskog kluba Krajišnik, a tada Hrvatskog športskog kluba „Hrvoje“, i podvrgavali okrutnim vježbama pod prijetnjom da onima koji ne budu ispunjavali obaveze vojničkog vježbanja neće biti dozvoljen upis u sljedeći razred. Za učenike je takva pozicija katolika značila da su svi oni koji nisu katolici manje vrijedni, što je za njih bilo veoma uvredljivo, zbog čega su na razne načine sabotirali cijeli taj sistem.
Osjećali su da škola u koju idu nije prijateljska prema njima, da nije vrijedna truda i poštovanja, pa je to bio glavni razlog da započnu spontano opstruirati rad takve škole, a mora se priznati da je Muhamed, barem što se tiče nižih razreda, kako se zna, bio jedan od kolovođa te „spontanosti“. Zbog toga se u nekoliko navrata nalazio pred izbacivanjem iz škole i samo zahvaljujući uvažavanju i prijateljstvu nekih od profesora prema njegovoj porodici, kao što su bili već spomenuti Mato Đaja, zatim razrednik njegovog razreda Kemal Hadžiomerspahić, Vladimir Blašković, Ljudevit Crnobori, Jerko Grgičević, Naim Čejvan, Slavko Vimpolšek i supružnici Mirko i Mara Lošić, trebao je biti u tri slučaja njegovog očevidnog prijestupa, prema pravilima koja su tada vladala, izbačen iz škole.
Bilo je i tada više veoma dobrih i poštenih profesora i to je učenicima davalo nadu da zlo koje ih je zadesilo ne može dugo trajati. Tako je Muhamed, pod okolnostima vrlo teškog duhovnog i socijalnog terora, završio dva razreda, a školu je napustio silom prilika, jer je kao učenik četvrtog razreda, a nakon hapšenja velike grupe njegovih drugova članova gimnazijske organizacije SKOJ-a, bio prisiljen da ode na oslobođenu teritoriju i po svojoj želji pristupi u partizanske redove.
Naime, Muhamed je od 14. marta 1943. godine pripadao gimnazijskoj skojevskoj grupi, u kojoj su djelovali mnogi učenici viših razreda, a samo su dvojica bila iz četvrtog razreda. Sekretar aktiva koji je djelovao u nižim razredima gimnazije bio je Zijo Rizvanbegović, izuzetna figura i Muhamedov omiljeni drug iz djetinjstva, čija je majka bila rodom Bišćevićka i bliska rođaka njegove nene Šahzije Bišćević.
Zijo je bio najbolji đak u svojoj generaciji, a isticao se, ne samo učenjem, nego i kao izvrstan sportista, jer je na prvenstvu gimnazijalaca cijele tadašnje Hrvatske, održanom 1942. godine u Zagrebu, osvojio prvo mjesto u trčanju na kratke staze (sprintu), skoku udalj, skoku u vodu na glavu i plivanju na stotinu metara. On je bio zadužen za rad u nižoj gimnaziji, a Muhamed mu je bio glavni pomoćnik u toj aktivnosti.
U organizaciji kojoj je pripadao Muhamed sarađivali su još Alija Maglajlić, Šefket Ekić, Nusret Šehić, Asim (Aco) Hotić, Enver Lađarević, Muhamed Hamko Kuduzović, Mustafa Memić i Muharem Jašarević Jaša.
Po jedan od njih je imao zaduženje da svako jutro ode na Željezničku stanicu i sačeka da iz Zagreba dođu novine („Hrvatski narod“ i „Spremnost“), da ih kupi i donese u bazu koju su stvorili u štali skrivenoj u dnu velike bašte hadži Hivze Bahtijarevića (u kući hadži Hivze je stanovala porodica Zije Rizvanbegovića), gdje su se sastajali, nakon čega bi upoređivali izvještaje agencije DNB i izvještaje dobivene slušanjem radija „Slobodna Jugoslavija“, „Radio London“ i „Radio Moskva“ s onim u novinama, te tako utvrđivali faktičko stanje na tada glavnom frontu borbe protiv fašizma, tj. Istočnom frontu. Krajem 1943. godine red da ide po novine došao je na Nusreta Šehića, ali ga je zadesila rutinska racija i kako nije imao sa sobom dokumente, bio je odveden u zatvor.
Nakon tri dana je pušten, a uskoro je otišao u Šid, gdje mu je brat Ahmet bio učitelj. Kasnije je taj svoj postupak objasnio kako je policiji rekao da se zbog bombardiranja boji ostati u Banjoj Luci i da je zbog toga zatražio propusnicu za putovanje u Šid, gdje mu je brat bio upravnik škole. Desetak dana nakon toga, došlo je do iznenadnog hapšenja cijelog aktiva, a Muhamed je, samo zahvaljujući slučaju i snalažljivosti svoje majke, uspio izbjeći hapšenje.
Policijska patrola, sastavljena od dva agenta u civilu i dva naoružana vojnika, jedno jutro je banula u dvorište, a Đulhanuma ih se, kako je to već ispričano, oslobodila na ingeniozan način, pozivajući se na kućnu listu i na činjenicu da je njen sin maloljetni dječak, onaj mali što cijepa drva, kako je rekla.
Muhamed je od 14. marta 1943. godine pripadao gimnazijskoj skojevskoj grupi, u kojoj su djelovali mnogi učenici viših razreda, a samo su dvojica bila iz četvrtog razreda. Sekretar aktiva koji je djelovao u nižim razredima gimnazije bio je Zijo Rizvanbegović.
Policijska patrola, sastavljena od dva agenta u civilu i dva naoružana vojnika, jedno jutro je banula u dvorište, a Đulhanuma ih se, kako je to već ispričano, oslobodila na ingeniozan način, pozivajući se na kućnu listu i na činjenicu da je njen sin maloljetni dječak, onaj mali što cijepa drva, kako je rekla.
