Za sve vrijeme prije nego što je bio praktički ubijen, Sulejmanbeg je, kako se Muhamed sjeća, bio angažiran na pokušajima da se pomogne ljudima.
Tako je, u dogovoru sa svojim dobrim prijateljem Hakibegom Kapetanovićem iz Bosanske Gradiške, organizirao prebacivanje porodice svoje snahe Rade Vranješević (prote Đorđa, popadije i njihovih kćeri Milice i Ljube, a uz to i Miličinog muža Svetozara i njihove malene kćeri) posebno zakupljenim autobusom kod svog nekadašnjeg političkog prijatelja Mihaljevića, da se oni bezbjedno prebace do Okučana i ukrcaju na voz za Beograd (zapravo Zemun) i tako izbjegnu pokolj.
Smatrao je, ako su Gutić i Đelić mogli zaklati vladiku Platona, zašto ne bi ubili za njih opasnijeg protu Đorđa, koji je bio jako poznat i omiljen kao čovjek i kao svećenik, ali i kao jedan od vodećih ljudi zemljoradničke stranke.
Smrt očeva bila je završni akord ove smrtonosne simfonije, ali je i tu tešku tragediju i šok izazvan ubistvom muža Đulhanuma prevazišla zbog prioriteta brige oko djece koja su bila u opasnosti za koju se valjalo brinuti, a njena mirnoća je poticala od uvjerenja da je zlo nastalo zbog djelovanja zlih ljudi i njihovog neprijateljstva, a ne Božijom voljom, pa je reagirala tako da se neprijatelju ne dopusti da stekne utisak da su Filipovići izbačeni iz kolotečine, da su pokoreni i ostali bez sposobnosti da se u porodici misli i djeluje kako prilike zahtijevaju, tj. da se drže dostojanstveno, da čuvaju nam i ugled i tako prkose dušmanima, jer je takvo držanje bilo jedini mogući odgovor zločincima i jasna poruka da nisu pobijedili.
Muhamed se sjeća kako je ta sitna, mirna i staložena žena znala uvijek reagirati na pravi način i izaći iz teškoća, a da ni zehru ne popusti dušmanima. O tome najbolje govore dva slučaja kojih se Muhamed dobro sjeća. Muhamedov najstariji brat je jedno vrijeme sa ženom Radom Vranješević bio sklonjen kod njihove bliske rođake Emine Filipović udate Muhurdarević (Mina, kako smo je svi zvali, bila je kćerka Sulejmanbegovog amidžića Mustajbega).
Stalne pretrage i njuškanja agenata su dovele do toga da njih dvoje nisu više mogli da se kriju u Mininoj kući. Tako su se jednog dana uveče pojavili na vratima Šuhrine kuće. Bili su iz opreza smješteni u jednu ostavu na tavanu predviđenu za slične stvari. Za nesreću su se sutradan u rano jutro na vratima pojavili policajci i patrola ustaške policije, na čelu sa Ibrahimom Kolonićem, koji je tada bio šef ustaške političke policije i neka vrsta stalnog progonitelja Sulejmanbegovih sinova.
Đulhanuma je otvorila vrata i kad je vidjela ko je došao u posjetu, mirno je rekla: “Koloniću, zar ti više nije dosta i zar te nije sram što mi svaki dan navaljuješ na kuću i bihuzuriš starog i bolesnog čovjeka i djecu”, a zatim se okrenula prema sobama u kojima su bili ostali članovi porodice viknuvši glasno: “Sulejmanbeg, djeco, hajte da idemo kud bilo, a tebi Koloniću evo ključi od kuće pa u njoj boravi i vladaj, da ne moraš svaki čas navraćati.” Njen govor je Kolonića totalno zbunio i on je odgovorio: “Ma izvini, Sulejmanbegovice, znaš, služba je služba”, a zatim je naredio članovima patrole da se povuku.
Nakon ovog veoma napetog momenta, Đulhanuma je obraćajući se kćerki Ćamili rekla: “Ćamko, sine, nosi im gore zarove (odjeću koja skriva lice) da se obuku, pa ih ti i mali otpratite na Hiseta (dio Banja Luke na suprotnoj obali Vrbasa) do Mahmutbegove kuće dok ne vidimo šta ćemo sa njima. Pazite kako idete i gledajte da vas ni oni, ni iko drugi, ne prepozna.”
Drugi sličan moment dogodio se kasnije, kad je policija tragala za Tunjom Filipovićem, jer ga je jedan član SKOJ-a odao znajući ga po tom imenu kojim su ga svi nazivali. Tada je Đulhanuma isto tako mirno rekla policajcima: “U ovoj kući nema nikakvog Tunje. To je sigurno neki Anto Filipović iz Klašnica zvani Tunjo, a ovdje stanujem ja i moj maloljetni sin Muhamed. To je onaj mali što cijepa drva.
To možete vidjeti jer smo nas dvoje zapisani na kućnoj listi”, a na njoj je pisalo da u tom stanu stanuju Đula Filipović, udova Sulejmanbega, i njen maloljetni sin Muhamed. Patrola se, nakon uvida u kućnu listu i pogleda na mršavog žgoljavog dječaka koji je u dvorištu cijepao drva, udaljila, a Đulhanuma je mirno rekla Muhamedu da odmah ide kod tetke Nure u Stupnicu i ostane tamo dok se ne vidi šta da se sa njim uradi.
Sve što se zbilo u tih par mjeseci kod Muhameda je izazvalo efekat značajnog smanjenja njegovog interesa za sve što se ticalo igre, škole i drugih uobičajenih stvari za djecu njegovog uzrasta, a to stanje je utjecalo i na njegov interes za stvari kao što su učenje jezika, bavljenje muzikom, odlascima u pozorište i svaku vrstu zabave koja je bila uobičajena.
Kad je uskoro škola počela sa radom, a on pošao u treći razred, njegovo učenje se svelo na nastojanje da se prođe razred, a ne da se ostane najbolji đak i poluče neki drugi uspjesi. Sada je glavni interes prešao na praćenje događaja koje je izazvao rat i ustaški progon cijele njegove porodice.
Njegov interes je tako skrenuo na nešto što se teško može nazvati politikom, nego više praćenjem događanja, savladavanjem iznenadnih životnih briga i posvećenosti rješavanju egzistencijalnih pitanja, jer je odjednom ostao sam sa majkom i jednom sestrom u svijetu koji se totalno izmijenio, a kojem oni ne samo da nisu bili vični nego ga nisu mogli ni zamisliti, tj. svijetu borbe za puko preživljavanje.
Glavno pitanje bilo je kako preživjeti, kako podnijeti sve vrste udara koji su dolazili jedan za drugim i kako se postaviti prema događanjima i ljudima koji su bili njihovi nosioci, onima koji su ustali protiv svega užasa što se zbivao i onima koji su sav taj užas započeli progoneći ljude zbog njihovih uvjerenja, rase, nacije i vjere.
