Osim ranije optuženih deset pripadnika VRS koji se sumnjiče za zločin u Štrpcima kod Rudog, Tužilaštvo BiH optužnicu je podiglo i protiv zločinca Milana Lukića, kojeg je Haški tribunal još 2012. godine, zbog zločina počinjenih nad bošnjačkim civilima u Višegradu, pravosnažno osudio na doživotnu kaznu zatvora koju izdržava u Estoniji.
Podizanje optužnice protiv monstruma Lukića za porodice žrtava otetih u Štrpcima možda i jeste neki vid satisfakcije i pravde, ali za njega to ne znači ništa. Može mu se suditi unedogled i presuditi na još jednu, dvije ili pet doživotnih robija, ali Lukić - sudeći prema onome što, da li lično ili preko posrednika, odašilje putem društvenih mreža - nije niti će promijeniti svoju zločinačku ćud.
Milan Lukić, naravno, završena je pravosudna priča i vijest da će mu se po drugi put suditi, ovog puta u BiH, nije vijest zbog koje bi javnost BiH trebala uskliknuti, odnosno ponadati se da zločinci „ipak dolaze na svoje“.
Zna se da ovaj monstrum iz zatvora izaći neće dok je živ te se s pravom postavlja pitanje šta je s onima kojima za zločine koje su počinili (njihova imena su poznata) nikad nije suđeno i koji 25 godina nakon agresije slobodno šetaju po BiH i zemljama regiona.
Ako se 27 godina čekalo na optužnicu protiv Marka Kovača, sijača smrti u Foči, pitanje je dokle će se čekati na optužnicu protiv Svetozara Andrića, pod čijom je komandom 1992. u smrt otjerano nekoliko hiljada bošnjačkih civila u Srednjem Podrinju, čijim su naredbama otvarani logori u Vlasenici, Zvorniku, Bratuncu, gdje je samo u logoru Sušica ubijeno više od 1.600 civila.
Ili, kada će pred sudije ponovo Vinko Pandurević, kojem je u Hagu suđeno samo za zločine u Srebrenici u julu 1995. godine, a koji pravdi itekako duguje odgovore za mnoge druge zločine počinjene u zoni odgovornosti brigade kojom je komandovao.
Za pravosuđe BiH nije niti će biti lakšeg posla od nove presude već presuđenom zločincu Milanu Lukiću. Vrijeme je da saznamo šta je s optužnicama protiv poznatih, a nepresuđenih ratnih ubica i njihovih komandanata.