Sulejmanbeg je na kraju našao kuću kakvu su njegovi tražili, ali ona nije imala ono što je za njega bilo važno, a to je velika bašča i gospodarske zgrade. Međutim, napravio je ustupak djeci i uzeo tu kuću u najam, sa dogovorom da je eventualno otkupi, ako vlasnica (Šuhra Bahtijarević) bude za to raspoložena.

Slika tipičnog bošnjačkog imanja

Ta kuća je dobila naziv Šuhrina kuća, a Muhamedov otac je tu kuću kaparisao za kupnju. Naime, vlasnica te kuće je bila udata za Muharema Tabakovića, trgovca, koji je imao kuću i trgovinu u nekadašnjem naselju Svinjar, koje je nakon Prvog svjetskog rata nazvano Srbac. Kuću je izgradila da bi korisno uložila novac od agrara, kako se nazivao dio prihoda od agrarnih obligacija, i ostvarila dodatni prihod.

Sulejmanbeg je od doseljenja u Banju Luku stalno tražio pogodnu kuću za stanovanje, a to je za njega značilo da kuća mora biti prostrana, novije gradnje i da ima sve gospodarske zgrade te dobar komad zemlje kako bi se jedan njen dio koristio kao livada ili djetelinište, a drugi za gajenje povrća.

Jedan dio bi obavezno morao imati zasad raznovrsnog drveća i to kako voćaka tako i visokog drveća koje pruža hladovinu. To što je tražio (a bila je to slika tipičnog bošnjačkog imanja na kojem su, osobito ljeti, živjeli vlasnici), Sulejmanbeg je našao u dvije varijante. Jedna je bilo nekadašnje imanje Đinića, koje je udajom kćeri Ragibega Đinića došlo u ruke Ramizbega Begovića, a ono se nalazilo na samom ulazu u Banju Luku idući od Bosanske Gradiške, a drugo je posjedovao njegov dobar prijatelj, s kojim je često sjedio u kafani, a zvao se grof Karlo del Mestre. Grof Del Mestre je bio u Banju Luku doseljeni Talijan rodom iz okoline Trsta. Na Sulejmanbegovu žalost, Ragibegovo imanje je otišlo u miraz, a grof Del Mestre nije želio prodati svoje veoma lijepo imanje koje se nalazilo na razmeđu između krajeva zvanih Petričevac i Pavlovac, desno od puta koji je iz Banje Luke vodio prema Bronzanom Majdanu i Sanskom Mostu.

Pa, kakvi ste vi to ljudi, Sulejmanbeže

Muhamed se sjeća vremena kad su, nakon sporazuma Stojadinović – Ciano, Talijani morali da se sele u Istru, a Slovenci da dođu u Banju Luku, i kad je grof Karlo došao u njihovu kuću i ponudio Sulejmanbegu imanje na prodaju, kad je Sulejmanbegu rekao: “Evo, Sulejmanbeže, došlo je vrijeme da ostvariš svoju želju. Ja ti nudim imanje, a za novac ne brini, jer ako ga sada nemaš, ja ću te pričekati.” Sulejmanbeg je na to odgovorio: “Žao mi je, Karlo, ali sada ja ne mogu kupiti tvoje imanje.”

Del Mestre mu je ponovio da nisu problem pare ako ih Sulejmanbeg momentalno nema, da bi na tu primjedbu dobio sljedeći odgovor: “Karlo, nije stvar u parama. Kod moje hanume bi se našlo toliko koliko treba, ali ja sada, kada ti moraš da prodaš imanje, ne smijem to imanje kupiti, jer mi vjera zabranjuje da kupujem od ljudi koji su u nevolji i koji moraju da prodaju imovinu.”

Na ove riječi grof Karlo je uzviknuo: “Pa, kakvi ste vi to ljudi, Sulejmanbeže. Ako tako budete radili, propast ćete”, da bi dobio odgovor: “Karlo, ako je Božija volja da propadnemo, onda mi to nikako ne možemo spriječiti, ali mi mislimo da ćemo sigurno propasti ako ne bismo slijedili Božije naredbe.”

Banja Luka i nadbiskup Nirnberga

Interesantno je da je Muhameda na taj događaj podsjetio sin grofa Karla Kvido del Mestre, nadbiskup Nirnberga i kardinal Katoličke crkve, kad ga je, vidjevši ga na TV-u, pozvao preko svog nećaka Huberta Vinklera, Muhamedovog školskog druga, u posjetu, pokazao mu bosansku seharu i rekao da se smatra Bosancem, jer je rođen u Banjoj Luci, u kojoj je proveo djetinjstvo, i da je najljepše godine života proveo u tom gradu, a Muhameda je poznavao i s njim se ponekad igrao kada su posjećivali jedni druge.