U Državnu realnu gimnaziju u Banjoj Luci Muhamed Filipović je upisan nakon prijemnog ispita 1939. godine i započeo prilježno učiti. Njegovo školovanje u osnovnoj školi je započelo dok je porodica stanovala u staroj kući (tzv. Muhamedbegova kuća), koja je za kriterije njegovog oca imala prednost zbog činjenice da je uz nju bila velika bašča, jer je Sulejmanbeg smatrao da svaka prava kuća mora biti u nekim bitnim stvarima neovisna o drugima.  

Sagradio bazen da se kupa perad

Prava domaćinska kuća mora imati svoje mlijeko, povrće i voće, barem za svakodnevnu upotrebu, kako se za svaku sitnicu ne bi išlo u trgovinu. Ispred lica kuće u kojoj je porodica tada stanovala pružala se velika travnata avlija, a do nje, sa desne strane prema licu kuće, bio je baščedžik (specijalna bašča za gajenje cvijeća).  

Pozadi kuće je bila velika bašča za uzgoj povrća i voća, a u jednom uglu te velike površine nalazio se i poseban prostor ograđen visokim letvama namijenjen za uzgoj peradi.

U centar tog povelikog prostora Sulejmanbeg je doveo vodu i sagradio bazen da bi perad mogla da uzima vodu i da se kupa, što perad voli da čini u ljetna vremena. Na četiri ugla tog prostora nalazila su se četiri kokošinjca u kojima su držane kokoši, patke, guske i tuke (ćurke). Uz to, na lijevoj strani lica kuće nalazila se velika zgrada (štala) u kojoj su držane krave, a poseban dio bio je rezerviran za Sulejmanbegove lovačke kerove, kojih je on imao mnogo i kojima se ponosio.

Ponos mu je osobito porastao kad je njegov ker, po imenu Pule, po općem priznanju svih lovaca, bio proglašen za najboljeg kera. Pule je postao čuven po kvalitetu i lovačkom odgoju, zbog čega su mnogi lovci molili Sulejmanbega da im ga posudi kako bi iskušali lov s tako dobrim kerom.

Peći pravljene od šamota i gline

Do štale se nalazila posebna prostorija za držanje ogrjeva koji je trošen u velikim količinama. 

Za ogrjev su korištena samo zdrava bukova i grabova drva koja je cijelo ljeto na konjima dovozio Sulejmanbegov prijatelj i lovački drug Đuro iz sela Jagare, a Hajro Višić, također jedan od očevih ljudi i pratilaca u lovu, ta drva je pilao, cijepao na određeni profil i slagao u tom dijelu štale.  

Drva su ložena u naročitim pećima pravljenim od šamota i gline u koju su ugrađivani keramički lončići zvani petnjaci, koji su pojačavali trajnost i intenzitet zagrijavanja, a o upotrebi uglja se tada nije ni govorilo, jer se smatralo ne samo da smrdi nego i da je otrovan.

Uz kuću, sa stražnje strane, nalazila se jedna prostorija, zvana magaza, koja je služila kao ostava za obimnu zimnicu koja je svake jeseni dolazila iz Glamoča i Ključa, a dio je spreman tokom ljeta od povrća i voća iz bašče i voćnjaka, ili od povrća nabavljanog na pijaci. 

Zbog broja ljudi koji su u kući i uz nju živjeli, sve je spremano u velikim količinama i od najboljeg materijala. Nasred avlije se nalazio bunar s uvijek hladnom i kao suza čistom vodom.

Porodica je trebala veću kuću

Mana ove kuće se sastojala u tome što je ona bila mala za potrebe velikog broja ukućana. U kući je tada živjelo desetero ukućana (Sulejmanbeg, Đulhanuma i njihovo osmero djece) i četiri osobe iz posluge i, koliko se Muhamed sjeća, najmanje troje, a često i više gostiju.  

Zapravo je kuća bila uvijek puna musafira (gostiju) i kroz nju je bio veliki promet ljudi. Đulhanuma je smatrala da joj je nužno više prostora i više soba upotrebljivih za smještaj ukućana, a ostali, osobito kako su odrastali, željeli su da imaju svoju sobu i insistirali da se porodica useli u novosagrađenu veću kuću. 

Tada su se te moderno građene zgrade zvale vile, a u Banjoj Luci je nastao bum u gradnji takvih kuća, jer je grad bio veoma jeftin, ali i udoban za život i bio je meta mnogih penzionera koji su dolazili da se u njemu trajno nasele.