Izdržat ću do kraja, poručio je iz zatvora u Bihaću bivši borac Armije RBiH Fikret Dedić iz Bužima, koji je osuđen na pola godine zatvora zbog krađe tri metra drva. Slučaj ovog Bužimljanina slikovit je primjer u kakvoj državi živimo.
Nije Fikret iz obijesti išao da krade šumu kako bi se obogatio, već da bi preživio i nahranio porodicu koja nema nikakva primanja. Zakon bi trebao biti isti za sve, ali se strogoća, čini se, trenira samo na najslabijima.
Da nevolja ne dolazi sama, dokaz su i pritisci na Fikretovu porodicu, kojoj mešetari pokušavaju izvući neku marku koju su dobili od mnogih dobrih ljudi što su im odlučili pomoći u ovim teškim danima.
Iz obijesti je pak u posljednjih pola godine zabilježeno na desetine žestokih napada na žene, ali nasilnike sistem „ne prepoznaje“ kao prijetnju. Na to upozoravaju i iz sigurnih kuća, navodeći da se nasilje nad ženama kod nas ponekad prihvata kao stil života. U toku je kampanja „16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja”, ali šta nakon toga.
Dok se čeka usklađivanje zakona u BiH s Istanbulskom konvencijom, žrtve su prepuštene same sebi.
Primjer treći. Hasan Sejdinović, dječak s Daunovim sindromom, osvojio je ove godine zlatnu medalju na Specijalnoj olimpijadi u Abu Dabiju. Dočekan je s velikim oduševljenjem, ali na tome se sve završilo. Njegova majka vapi da se stambeno zbrinu kao što je to bio slučaj s drugim olimpijcima koji su osvojili medalje. Žive kao podstanari i bez ikakve perspektive.
Niko od njih ne traži mnogo. Samo tri metra pravde za sebe. Za život dostojan čovjeka. A sličnih primjera je bezbroj u Bosni i Hercegovini. Svi čekaju da neko konačno uspostavi sistem istih aršina i bez protekcija.
Uvijek je pravo vrijeme da učinimo ono što je ispravno, rekao je Martin Luter King. Samo da nam to vrijeme ne iscuri dok čekamo ili dok nas sve opet ne zatrese.
