Bosnu i Hercegovinu za šest godina napustilo je više od 200.000 građana. I kome je taj podatak bitan? Izgleda, nikome. Narod oguglao. Odmahnu rukom i obično prokomentiraju: „Normalno, šta će ovdje.“ Sudeći prema reakcijama onih u čijim je rukama ključ rješenja, a to su političke elite, njih to pogotovo ne zanima.  

Uvijek će biti kilometarski spiskovi na biračkim mjestima i oni će uvijek sebi osiguravati još jedan mandat. Ako ih nije briga za glasove i lagano osiguravanje fotelja, onda bi ih trebao zabrinuti podatak da nema radne snage koja će zemlju vući naprijed. Ko će, naprimjer, puniti penzijski fond?

Jedan gazda u Bihaću nedavno je pričao kako su se mladići otimali za posao u njegovom lokalu za 550 KM. Sada on nudi 1.100, ali nema nikoga da radi. Pa supruga radi prvu, a on drugu smjenu.

Nema u BiH nikakve želje za stvaranjem mehanizma zadržavanja mladih, obrazovanih, radno sposobnih ljudi. Nema otvorenih vrata, pružene šanse, slobode. Nema vjetra u leđa kojeg ima u Evropi. Ali, zato ima zveckanja oružjem i kojekakvim prizivanjem zlih duhova devedesetih.

Onda ona priča o nacionalnim torovima opet nema nikakvog smisla. Jer, iz Bosne idu i jedni i drugi i treći i ostali. Otišao je i Dušan, bio najbolji diplomac na FPN-u u Banjoj Luci, s prosjekom ocjena 9,51. Otišla i Neira iz Tešnja, bila među boljim studentima na PMF-u u Sarajevu. I Dražen iz Mostara. Nije se mogao u općinskoj administraciji zaposliti. I hiljade drugih inteligentnih i sposobnih ljudi.

U raznim anketama, istraživanjima, novinarskim pitanjima, mladi koji napuštaju BiH obično kažu da je to zauvijek. Većina ih se odriče našeg, a postaju državljani Njemačke, Italije, Belgije, Francuske, Danske, Novog Zelanda, SAD...