Posljednji izvještaj Ureda za reviziju institucija BiH koji je tretirao brojne nepravilnosti u radu Centra za uklanjanje mina BiH (BHMAC), ostavio je dovoljno prostora za razne vrste špekulacija o tome jesu li očišćena područja dovoljno sigurna za građane.
Dvije i po decenije nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, više je nego evidentno da ćemo u koferima na euroatlantskom putu ponijeti i mine. Trenutna dinamika čišćenja kontaminiranih površina sugerira da ćemo još dugo živjeti na minama i pored njih.
U lancu odgovornosti sigurno je na prvom mjestu BHMAC. Iako ne postoji apsolutna sigurnost, jer, recimo, u Francuskoj još nisu očišćene mine iz Prvog svjetskog rata, jasno je da površine preko kojih su prešli demineri s najsavremenijim uređajima, ne smiju sakrivati potencijalnu opasnost po život i zdravlje ljudi.
Pogotovo se to odnosi na posljednjih nekoliko godina, jer su revizori na područjima koja su označena “čistim”, pronalazili ubojita sredstva. Svi oni koji su nastradali na takvim, “čistim” površinama, od države traže odštetu, a ona trenutno u zbiru iznosi skoro milion maraka.
Svakako da u lancu odgovornosti ne treba amnestirati ni neodgovorne građane koji skidaju obilježja sa minskih polja i u životnu opasnost dovode svakog slučajnog prolaznika. Ima i onih koji, riskirajući svoj život, svjesno ulaze u minska polja, dobro utabanim stazama, kako bi osigurali ogrjev ili obrali gljive.
Pokušalo se kroz zakonodavni okvir osujetiti takvo neodgovorno ponašanje, ali u tome se, nažalost, nije uspjelo. Kako je veliki broj linija u vrijeme agresije na BiH bio u urbanim zonama, građani BiH faktički 25 godina žive u latentnoj opasnosti od mina. BHMAC mora preuzeti svoj dio odgovornosti, pogotovo nakon revizorskih izvještaja, jer teško da će iko normalan gaziti stazama iznad kojih još visi upitnik, odnosno opasnost od mina.