Zdrav bolesnom ne vjeruje. Takva je reakcija nadležnih na ovosedmični protest dijaliznih pacijenata iz FBiH koji su se okupili u Sarajevu. 

Blizu 3.000 pacijenata je na dijalizi, 700 čeka na transplantaciju... U tom čekanju godišnje ih umre oko 400. Da prežive bore se, bukvalno, svaki dan.

I kratkotrajno isključenje s dijaliznog aparata za njih može značiti smrt. Zbog toga su njihovi protesti znak da im je došlo do grla i da na ulicu nisu izašli iz hira. 

Prepušteni sami sebi, ponovo su bili primorani s ulice uputiti vapaj da im se pomogne jer transplantacije bubrega u Bosni i Hercegovini skoro pa se i ne rade. Izmjene zakona koje su usvojene prije dvije godine i koje su toliko željno iščekivali ostale su mrtvo slovo na papiru. 

Traže da bolnice, ministarstva, fondovi i koordinatori rade svoj posao. Zabrinjavajuće je da je u prošloj godini u BiH obavljeno samo sedam transplantacija, a u Hrvatskoj, naprimjer, 300.

Novac ovaj put nije problem jer godišnje oko dva miliona KM za transplantaciju u FBiH ostane nepotrošeno i vrati se u budžet.

Sistem je ko zna koji put zakazao. U prilog tome ide i podatak da više novca država potroši na dugogodišnje dijalizne pacijente nego da im osigura transplantaciju.

Nažalost, ovi pacijenti nemaju puno vremena, a ni snage da se bore s uljuljkanom birokratijom i svim vjetrenjačama našeg društva.

Došli smo da protestiramo za život, a ne za paradajz, poručili su iz Udruženja dijaliznih i transplantiranih pacijenata FBiH.

Opravdano su bijesni jer se milioni troše za vozne parkove brojnih nivoa vlasti dok se čeka na popravku dijaliznih aparata. Još više ih boli da nema reakcije na njihove dugogodišnje zahtjeve.

Mnogi su primorani putovati i više stotina kilometara na dijalizu. Putuju da bi živjeli, pa red je da se i drugi pokrenu, saslušaju ih i pomognu.