Ovdje, na Balkanu, a naročito u Bosni i Hercegovini, kao da živimo onu čuvenu Ajnštajnovu misao: „Razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti samo je tvrdoglavo uporna iluzija.“
KOLUMNA
Onog časa kada se utvrdi da je vlast sačuvana, deklaracija ide u lagani zaborav
Feđa Isović. Avaz
Ovdje, na Balkanu, a naročito u Bosni i Hercegovini, kao da živimo onu čuvenu Ajnštajnovu misao: „Razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti samo je tvrdoglavo uporna iluzija.“
Vrijeme prolazi, što bi rekao pjesnik “neumoljivo curi kroz prste,” dolaze nove tehnologije, svijet se mijenja, a kod nas sve isto, kaljuža prežvakanih tema i dilema. A život, suštinski, prolazi kraj naroda koji je utreniran na ravnodušnost, naviknut na život bez osmijeha.
Kada, recimo, Amerikanci naprave deklaraciju, onda je to komad papira koji ima stvarno značenje, to je tekst kome se vraćaju stotinama godina i generacijama. Takva je, recimo, njihova Deklaracija o nezavisnosti, nastala 1776. godine.
Kod nas, svako malo, okupi se društvance mozgokenjara, pa sklapaju kojekakve deklaracije, te o jeziku, te o naciji, te o urcu i palcu. Rat deklaracija je samo naoko besmislen i bez svrhe, jer u konačnici on je jedno moćno sredstvo za opstanak na vlasti. Onog časa kada se utvrdi da je vlast sačuvana, deklaracija ide u lagani zaborav. Na njihovu sreću, publika je takva, otupljena, zaboravna i kratke pameti.
Niko se više nije sjećao Dodikove deklaracije iz 2015. godine, pokrio je zaborav, a onda se sada pojavi Bakirov deklaracijski odgovor. Brže-bolje Mile šalje na prvu liniju svog frontmena Radmanovića da oživljava leš, i eto ga, opet se priča o otcjepljenju Republike Srpske, o tom referendumu za koji je sama deklaracija SNSD-a dala rok prohujalu 2018. godinu.
Otcjepljenje, nezavisnost, vraćanje nadležnosti, svašta još nešta piše u tom zaboravljenom štivu, uglavnom, niz pasusa kojima se direktno poziva na kršenje zakona i Dejtona. Leš se, naravno, ne može oživjeti, ali se i na mrtvoj deklaraciji možda izvuče neki bod kod glasača.
U januaru ove godine Čović okuplja hrvatski trust mozgova i eto nam još jedne deklaracije. Kao da ih je to neko uopšte pitao, i kao da je njihov sud istorijski relevantan, oni odbacuju haške kvalifikacije o “Udruženom zločinačkom poduhvatu.”
Pored toga, poziva se na federalno uređenje, ali sa jasnim pretenzijama na određene teritorije koje pripadaju Republici Srpskoj.
Najsvježiju, ovu zadnju Bakirovu deklaraciju, nema sumnje, čeka ista sudbina zaborava. Sve napisano u njoj je obična šuplja priča. Sama premisa po kojoj se nacionalna stranka zalaže za građansko uređenje države pomalo tukne na prevaru. Od takve države Srbi i Hrvati strahuju jer je na primjeru Sarajeva SDA jasno pokazala kako bi funkcionisala ta njihova građanska država. Za njihove vladavine u Sarajevu nije bilo moguće naći nijednog Srbina ili Hrvata na bilo kojoj direktorskoj funkciji u javnim preduzećima.
Iskreno se nadam da će ovo nekada biti građanska država, ali nikako onakva kakvu namaštava ekipa iz SDA, koji deklarativno kažu kako su otvoreni za pripadnike drugih nacija i za žene, a kojih u rukovodećim strukturama nema ni na mapi.
Međutim, mora se priznati da su reakcije iz Banje Luke i Beograda bile priglupo agresivne i zlonamjerne. Za razliku od SNSD-ove deklaracije koja poziva na direktno kršenje Ustava, SDA-ovci su se ogradili i napisali da se do njihovih ciljeva može doći samo uz pristanak druga dva naroda. Dakle – nikad.
Ili bar za naših života i s ovom konstelacijom snaga to neće moći da se desi. Znaju to i autori esdeaovske deklaracije, pa zašto su je onda uopšte sastavljali? Pa kako bi drugačije ostali na vlasti i u kooperaciji sa HDZ-om i SNSD-om nastavili pustošenje ove zemlje? Eto zašto.
NAKON NAJAVE PRIMIRJA
NA KIOSCIMA ŠIROM BIH
PROSLAVA ZAVNOBIH-A