Zamislimo, dakle, naopako nasađenu postdejtonsku životnu situaciju. Kreten živi u emigraciji. Jednom godišnje dovlači se u rodni kraj da obiđe robinu i rijetke poznanike. Tokom gostovanja na rodnoj grudi komunicira isključivo iskvarenim akcentom maternjeg jezika. Njegovih je došlo pet minuta, kreten se smatra glavnim u raji.
Da se razumijemo, govorimo o tipu zakucanom za volan polovne krntije austrijskih registarskih oznaka. Krntiju je, kako red i nalaže, prethodno (is)koristila navodna “baba najdalje do granapa”. Iskustvo nam dalje kazuje da imamo posla s frustiranom osobom, promašenim tupanom lišenim prosječnog koeficijenta inteligencije i trajne duldung dozvole.
Manirom namazanog provincijalca pred uzbuđenom će kafanskom publikom obavezno zavaljati ublehu da se “vani” neviđeno snašao. I da mu, kako se kaže, baš dobro ide. U narednoj sezoni zato planira izlijevanje ploče za dodatni sprat porodične kuće. I zidanje džakuzija u avliji, pride.
Ali, prestanimo taktizirati! Znamo, naime, da se opisani događaj s kretenom u glavnoj ulozi odigrao u Gornjem Vakufu, a radnju komotno možemo smjestiti i u istoimeno Uskoplje. Gdje je jednog običnog sitnog sata izvjesni Adis Pokvić, po profesiji gastarbajterski gulanfer, u delirijskom magnovenju odlučio dodatno zakuhati ionako bremenito sigurnosno stanje kroz gusto granje u općini koja se, ima tome i frtalj stoljeća, nije kutarisala ratnih rana i linija razdvajanja.
Kupio je, tako, Pokvić crni sprej nepoznate marke da šovinističkim parolama brutalno siluje gornjovakufsku, uskopljansku i bosanskohercegovačku surovu realnost. Nije žalio ni Srebrenice, ni balija, ni kukastih križeva, ni ušatih U. Uneredio je, kreten, i šefa i stanicu. Zaključno sa porodičnom imovinom.
Nema uopće dileme da je takozvani Pokvić počinio užasnu štetu. Stoga u ovom predmetu samo maksimalna zatvorska kazna predstavlja adekvatno i pravedno rješenje. Da ne ostane ni spomen na sramotu.
