Kad se prije frtalj stoljeća u Dejtonu pregovaralo o trajnoj uspostavi mira na bosanskohercegovačkoj državnoj teritoriji, osim rješavanja spornih pitanja iz oblasti vojne i civilne zaštite, raspravljalo se i o jezicima kojim komuniciraju zaraćene strane. Zaključeno je tada da se narodi u BiH baš i ne razumiju najbolje. Nažalost, lingvistički zalogaji još su izuzetno žilavi.
Opravdano se, naime, sumnja kako je historijsko-povijesno-istorijski sporazum, koji su početkom ove sedmice svečano potpisali Bakir Izetbegović, Milorad Dodik i Dragan Čović, nenamjernom greškom evropskog organizatora političkog susreta treće vrste odštampan na tri nerazumljiva, da ne kažemo strana jezika.
Naprimjer, tačka 3 bosanske verzije historijsko-povijesno-istorijskog sporazuma, između ostalog, kaže: “Potvrditi opredjeljenje za unapređenje odnosa sa NATO-om, ne prejudicirajući buduće odluke u vezi sa članstvom BiH.” Suprotno prethodno navedenom, u tački 3 historijsko-povijesno-istorijskog sporazuma potpisanog ćirilicom na srpskom jeziku, između ostalog, piše: “Potvrditi opredjeljenje za unapređenje odnosa sa NATO-om, ne prejudicirajući buduće odluke u vezi s članstvom BiH.” I, na kraju, ali ne i najmanje bitno, točka 3 historijsko-povijesno-istorijskog sporazuma na hrvatskom jeziku samo na prvi pogled djeluje kao zvanična bosanska, odnosno srpska varijanta. Uostalom, obratite pažnju i uočite razliku: “Potvrditi opredjeljenje za unapređenje odnosa sa NATO-om, ne prejudicirajući buduće odluke u vezi sa članstvom BiH.”
Nakon što su se, dakle, javno sporazumjeli da se međusobno ništa ne razumiju, Izetbegović, Dodik i Čović mogli bi se, vala, posvetiti ranije preuzetim obavezama. I napokon narodu objasniti idemo li ili ne idemo u NATO. Ukoliko nesretni trojac nije u stanju krucijalnu vijest saopćiti- priopćiti-saopštiti na zvaničnim lokalnim jezicima, predlažem da odgovor razigraju na neutralnom šatrovačkom terenu. Dakle, demoi li ili ne demoi u TONA?
