Srebrenica je u posljednjih desetak dana, ne samo u BiH nego i u svijetu, bila tema na kojoj je antifašizam pokazao svoje pravo lice, a nosioci njegovih ideja, po ko zna koji put, javno su se svrstali na stranu pravednika. 

U četvrtak se u Srebrenici okupio pravdoljubiv svijet, a u posljednjih desetak dana kroz ovaj grad i Memorijalni centar u Potočarima prošle su hiljade ljudi. Grad i njegova okolna sela oživjeli su i Srebreničani koji su se nakon genocida rasuli po svijetu. Sve je, jednostavno, podsjećalo na život.

Svakako, sve pobrojano nije garancija da će život u Srebrenici, nakon julske komemoracije, koliko-toliko krenuti nabolje, da će biti posla za potomke ubijenih koji su se vratili u svoj grad, a samim tim i boljeg života za njihovu djecu.

Srebrenica je, naime, već jučer bila skoro prazna. Tek se poneko mogao sresti na mezarju u Potočarima, gdje uz nišane svojih najbližih izgovara dove opraštajući se od njih do narednog julskog susreta.

Naš pijetet prema žrtvama Srebrenice je naš emanet i naša obaveza i u tome smo, posebno Bošnjaci, sigurno položili moralni ispit. Ali, ispit podrške povratnicima, koji su garant života u Srebrenici, u čijim su školama, od ukupno 444 učenika, 327 djeca bošnjačkih povratnika, položit ćemo kad shvatimo da stvarna podrška Srebrenici znači mnogo više od skrušenosti koju u Potočarima demonstriramo svakog 11. jula.

Gradnja farme pilića ili hladnjače i pogona za proizvodnju džemova u Sućeski, u kojima je posao našao znatan broj povratnika, pogoni firme “Alma Ras”, “Preventa” i drugih, koji zapošljavaju preživjele žrtve, vredniji su od sve sile saopćenja političkih danguba i suza podrške prolivenih putem društvenih mreža.

Srebrenicu i njene stanovnike nismo mogli spasiti u ratu, ali u miru moramo.