Svaka uspješna ekonomska priča započinje genijalnom idejom. Evo, naprimjer, prošle je godine multinacionalna tursko-srbijansko-bosanskohercegovačka delegacija uspjela skontati kako je neobično važno napraviti autoput od Beograda do Sarajeva. 

I to ne bilo kakav autoput, već svojevrsni kružni tok sa četiri kolovozne trake glancerice. I dvije zaustavne špure, pride. Na zamišljenoj ruti stručnjaci su zamislili nekoliko stotina tunela, mostova, vijadukata, odmorišta... Na prvi pogled, projekat izgleda k'o lampa. 

Jučer je, međutim, u „Avazu“ objavljeno kako baš i ne ide sve po predviđenom planu i programu. Iako neimarsko-političke volje uopće ne nedostaje, kako sada stvari stoje za realizaciju generacijskog građevinskog poduhvata potrebno je otprilike šest milijardi maraka. Kojih, naravno, nema na mapi. Ovdje tako uvijek zapne oko love, jer su naslagane želje u potpunom neskladu sa objektivnim mogućnostima.

Umjesto bajkovitim snovima o modernim autostradama, korisnije se zato posvetiti realnom životu. Poznato je, naime, da višemjesečna saobraćajna agonija oko tunela Vranduk sve češće postaje povod za narodna veselja i spontana druženja. 

Neki dan tamo se na plus 38 u hladu zaigralo i kolo, a pitanje je momenta kada će lutajući reporteri u neuglednoj klisuri zabilježiti prvog rotirajućeg janjca. Ili, štajaznam, masovnu svadbu sa pravim orkestrom, polugolom pjevaljkom na automobilskoj haubi i ohlađenom gajbom pive u zagađenom koritu rijeke Bosne.

Budući da sa cestovnim komunikacijama stojimo uglavnom grozno, ne preostaje nam ništa drugo nego očajnički prizivati natprirodne sile za asistenciju u saniranju zapuštene saobraćajne infrastrukture. Da je, bogdo, živ Ajvaz-dedo pa da prioritetno probije alternativni tunel kroz Vranduk. Lakše bi se putovalo, poslovalo, trgovalo, na tenderima manje kralo...