Majkama čija su djeca ubijena tokom agresije na BiH život dođe kao kazna. O tome svjedoči i Saliha Osmanović (66) iz Dobraka kod Srebrenice. Ova srebrenička majka 24 godine živi bol. I to neizmjernu, jer su joj u julu 1995. godine četnici ubili sinove Nermina i Edina, koji su joj bila zjenica oka. Njihova mladost mučki je prekinuta, iako su tek bili zakoračili u život.
Saliha je na koži osjetila i bol za gubitkom muža. Slika njene tragedije obišla je cijeli svijet kada je objavljen snimak na kojem njen muž Ramo doziva sina Nermina da izađe iz šume i preda se srpskim vojnicima.
Bez njih nije niti će ikad naučiti živjeti.
Ipak, u svom jadu koji ju je zadesio nikad se nije ružno pogledala ljude. Naprotiv, ova starica puna je ljubavi i dobročinstva. Osmijeh na njeno izborano lice vrati svako ko se uputi prema Potočarima i Memorijalnom centru, gdje je ukopala svoje najmilije, te kratko svrati u njenu kuću, u kojoj dane provodi sama.
Time što joj pokucaju na vrata pokažu joj da nije sama.
Saliha svih ovih godina prkosi neljudskome. Ali, ne neljudskošću kakvu je doživjela, nego ljubavlju i toplinom. Zato od ove žena trebamo svi učiti što su dostojanstvo, ljubav i ponos. A time što godinama njena vrata stoje otvorena za svakoga, pokazuje da ljudi velikog srca još žive oko nas.
