Onomad je “Washington Post” izrazio bojazan da bi predsjednik Donald Tramp (Trump) uveliko mogao proćerdati ogromni moralni kapital koji Amerika uživa još od velike pobjede u Normandniji u junu 1944. godine. Jer, kako je to kasnije potcrtao i “New York Times”, obilježavanje “Dana D”, kada su se Amerikanci prije tačno 75 godina iskrcali na evropsko tlo, da konačno sa saveznicima poraze Hitlera, ovaj je američki predsjednik shvatio naopako kao “promociju sebe samog”. Nije mu prvi put, ali ovo baš nije bila prilika.
Mnogi su se Amerikanci, naravno, zastidjeli takvog predsjednikovog držanja, a bivši direktor CIA-e Džon Brenan (John Brennan) rekao je da je za američku sigurnost i dalje najvažnije savezništvo s Evropljanima.
Drugim riječima, Amerika se još brani u Evropi. A bogami i u Bosni. Tako je to od generala, a kasnije predsjednika Dvajta Ajzenhauera (Dwight Eisenhower) naovamo.
Bolji od predsjednika
Zato je, bez sve šale, nedavni nastup bosanskog pjesnika sa svjetskim oreolom Abdulaha Sidrana na ručku kod francuskog predsjednika Emanuela Makrona (Emmanuel Macron) bio i odbrana Amerike, da se ne pocijepamo po unutrašnjim šavovima. Žešće je to od Trampovog kolosalnog historijskog neznanja u najnovijem predsjednikovom intervjuu za BBC.
Uglavnom, uoči ove važne normandijske obljetnice, bosanski pjesnik kao da je u Parizu prosuo neki čarobni prah protiv zaborava, pretvarajući nas u onu čuvenu rečenicu francuskog nobelovca Albera Kamija (Albert Camus): “Sloboda je tek iskorištena šansa da se bude bolji”.
Još od vremena Alije Izetbegovića i njegovih susreta s Klintonom (Bill Clinton), kojima je pisac ovih redova kao novinar prisustvovao, posebno onom u Bijeloj kući 8. septembra 1993. godine, troglavo bh. Predsjedništvo praktično malo ko prima, a kamoli s njima toplo i ozbiljno razgovara, kao Makron, onomad, s bosanskim pjesnikom.
Ali, hajde da ne budemo pesimisti! Sidran je, naime, još u ime svih nas - veoma artikuliran dok objašnjava “Zašto tone Venecija”. Ima nade, reklo bi se.
Samo ga treba globalno uposliti, ako to fizički bude mogao i ako u Sarajevu bude bilo pameti. Jer, Sidran bolje i poštenije govori od svakog bosanskog predsjednika.
Ko je informirao Gutereša
Ovog hladnjikavog proljeća punog novootkrivenih bolesti, koje su nam podijeljene u skladu za zaslugama, a i godinama, tačnije 18. marta, bio sam na zvaničnom ručku kod generalnog sekretara Ujedinjenih naroda Antonia Gutereša (Guterres) s još 14 mojih kolega iz Odbora upravnika UNCA-e (United Nations Correspondents Association). Otkad je Gutereš preuzeo kormilo UN-a od Ban Ki-muna (Ki-moon), bio je to naš drugi susret u istom formatu, “off the record” (razgovor za koji se obavezujemo da ga nećemo objavljivati), ali pribilježen od riječi do riječi, da poslije ne bude zabune.
Ne bih o tome nakon samo tri mjeseca, ali imam pravo, a i obavezu opisati Gutereša, ne citirajući ga. Važno je to za Bosnu, jer niko ovoj zemlji ne da preko reda, ni u EU, niti u NATO, kao što su tamo mimo drugih uletjeli Bugarska, Rumunija, pa i Crna Gora i sad Makedonija. A za švercovanje se sprema i Srbija. Prije Bosne, naravno?!
Slušao sam i snimao, jer kućni bonton to dozvoljava, i još svašta pitao generalnog sekretara UN-a, koji je pokazao veoma detaljno znanje - do u nijanse, šta se to u Bosni događa. No, učinilo mi se da je Gutereša o svemu podrobno “informirao” Dragan Čović, nikako Željko Komšić! A nije, vala, preko nekih svojih kanala ni Bakir Izetbegović, pardon, Šefik Džaferović.
Pomislio sam kako bi bilo zgodno u Njujork dovesti akademika Sidrana, pa da on Guterešu sve to o Bosni tačno posloži i da ga bar navede da posumnja u izvore svojih sekundarnih informacija.
Ovaj bi bosanski pjesnik ovdje na Ist riveru mogao informirati i mnoge druge o Bosni i Hercegovini, zemlji koja je od 22. maja 1992. punopravna članica Ujedinjenih naroda.
Za koju mi se čini da je na to zaboravila bar jedno deset i više godina. Drugi bi, naime, platili goleme novce da su na bosanskom mjestu u UN-u, recimo Tajvan ili naše komšije s Kosova.
Kroćenje zvijeri savješću
Nakon svega što je Sidran s toliko mnogo moralnog kapitala govorio u Parizu, očito – znao bi on pričuvati vuka za uši (latinski - “auribus teneo lupum”) i u UN-u. Ili, u Americi hrabro povući tigra za rep, da iz dubokog “bosanskog” sna probudi sve one zadužene za euroatlantsko izbavljenje Bosne i Hercegovine.
Kroćenje zvijeri je moguće samo ako vas uvažavaju i ako dolazite iz vlastitog carstva savjesti.
“Riječi su najmoćnija droga koju čovječanstvo koristi”, napisao je tvorac legende o “Tarzanu” i opasnim životinjama koje je on pripitomio Rudijard Kipling (Rudyard). Ali, to važi tek kad se dobar dio džungle civilizira.
Za čovjeka je tajna slobode oduvijek bila u hrabrosti da govori što misli. Naravno, i da bira šta misli!
Nažalost, najčešće ne možemo birati, ali o onome što nas okružuje mora se misliti bez samozavaravanja. U Sarajevu to već dugo radi Sidran, upozoravajući da narod ipak ne zna, pa se tako pretvara u rulju, a ne u željeno građanstvo. Kao ponegdje i u Trampovoj Americi.
Pokušavajući da od Bosne opet naprave medijsku ili drugu Bastilju, koju je Evropa srušila na početku Francuske revolucije još u 18. stoljeću, mnogi bi, vjerovatno, bar “prigušili” Sidrana i druge bosanske svjetionike. Ali, neće moći, jer preko Bosne se zaista brani i Evropa i Amerika.
Pitanje je samo hoće li i koliko dugo, kad jednog dana Tramp ode, “trampizam” (pre)živjeti od Mediterana do Atlantika?
