Tačno je da je drugo poluvrijeme rata za Bosnu započelo, i to odavno, mimo znanja mnogih Bosanaca, jer opet smo preokupirani prvo vlastitim šićarima. Bosne je tako sve manje u Bosni, a kamoli ovdje, u Americi!
Što se Bosanaca s ove strane Atlantika tiče, taj se “rat” ponajviše vodi paradno, na crvenom tepihu, ali, naravno, i u areni surove diplomatije, bez rukavica. Na stranu dobitnici i gubitnici!
Takva je situacija! A javnost mora znati, jer puno je mislećih ljudi u Bosni koji to zaslužuju.
Kina svuda oko nas
Kao da (samo) Dodikovi, a još više Vučićevi lobisti razumiju i zajednički rade, spremajući se odavno i za promjenu američke paradigme i neizbježni “pivot” – zaokret prema Aziji. Zato su Vučićeve poruke Vašingtonu sve žešće, jer sve češće dolaze iz Šangaja, kao i one Miloradove, iz Sankt Peterburga. U međuvremenu, oni su od Vašingtona do Brisela pripitomili svoju agresivnost pa im se svašta tolerira, a odnedavna i vezivanje Kosova uz bosansko pitanje.
Osim ekonomski nepredvidive Kine, tu je, dakle, nuklearno opaka Rusija, koja, kako to pišu američki mediji („Forbes Magazine“), ostaje jedina zemlja što može spaliti dobar dio Amerike, samo ako Moskva bude nekoliko minuta brža od Vašingtona.
Majušna Bosna i Hercegovina u toj vreloj globalnoj čorbi Amerikancima ostaje tek poput egzotičnog začina. Vučić i Dodik to znaju pa sami svoj grah kuhaju.
Da ironija bude veća, dio bh. diplomatije se ponaša kao da se uputio na seoski vašar, a ne na svjetsko tržište ideja, vrijednosti i principa, da ne govorimo o interesima.
Kao da su krenuli u provod, a ne u skupljanje znanja i informacija.
Malo se ko od Bosanaca u tom poslu, uključujući i nas, novinare, može pohvaliti da smo uspjeli istjerati načistac dokle su, recimo, dobacile razne “atlantske inicijative”? Ili, pisma američkih kongresmena sa zahtjevima za promjenu stanja u BiH, od prijedloga da se organizira “Dejton 2” do “najava” da će Amerika praviti novu vojnu bazu u Brčkom?! Znajući, naravno, koliko je ovdašnji, rekordno visoki vojni budžet mrvu manji od 700 milijardi dolara (2018.), najviši na svijetu zbog Kine i Rusije, a ne zbog Balkana.
Nedorasli predstavnici
Loše je to što se u Vašingtonu, poslije Dodikove i Komšićeve sječe ambasadora, stvorio bh. diplomatski vakuum. No, sudeći prema tome ovdje za bh. ambasadora dolazi izvjesni Vujić (Bojan), koji je, kažu, poznatiji po (amaterskim) teniskim terenima nego veleposlaničkim domašajima, ništa se za Bosnu, osim simboličnog protokola, ne bi promijenilo i da je to mjesto ostalo nepopunjeno.
Još je gore što se Željko Komšić, čijem su se izboru mnogi Bosanci od srca radovali, sada, kad je riječ o bh. diplomatiji, vezao uz Milorada Dodika. Jer, Dodikov je kadar po difoltu nebosanski.
Dovoljno je sada reći “Komšićevi diplomati” pa da ta personalizirana sinekura, čast možda nekolicini izuzetaka, odmah dobije prizvuk korifejske lakrdije bez ikakvog cilja. Baš kao u urnebesnom Nušićevom političkom teatru.
Nakon svega, neki notorni SDA diplomati doimaju se kao elita u odnosu na ove nove poslušnike koji će čak u 27 bh. ambasada, konzulata i misija širom svijeta zamijeniti nasilu iščupane prethodnike.
Diplomatija iz sjene
I u centralu Ujedinjenih naroda u Njujorku za bh. ambasadora dolazi Sven Alkalaj.
Umirovljeni Alkalaj (rođen 1948.) bio je prvi ambasador Republike Bosne i Hercegovine u Vašingtonu 1993. godine, jer je, između ostalog, Haris Silajdžić ispravno potencirao originalni bosanski karakter evropske multikulturalnosti.
Umiljat čovjek, Sven je kasnije postao i izvršni sekretar Ekonomske komisije Ujedinjenih naroda za Evropu (ECE), u kojoj je 56 zemalja, zapravo svaka važnija država na svijetu, uključujući Ameriku, Kanadu i Izrael. Samo je dvojici diplomata iz bivše Jugoslavije pošlo za rukom da budu šefovi UNECE-a, Vladimiru Velebitu od 1960. do 1967. godine i Janezu Stanovniku, bivšem predsjedniku SR Slovenije koji je na čelu Ekonomske komisije za Evropu bio od 1968. pa sve do 1982. godine.
General Velebit je bio bliski Titov saborac, sin brigadnog generala i potomak nekoliko visokih časnika austrougarske vojske, a bio je i bečki đak i poliglota. Stanovnik je bio univerzitetski profesor i šef kabineta Edvarda Kardelja.
Ban Ki-mun (Ki-moon), generalni sekretar UN-a, koji je Alkalaja 2012. imenovao na čelo UNECE-a, nije mu produžio dvogodišnji mandat. Već 2014. na to mjesto postavio je danskog ekonomistu Kristijana Frisa Baha (Christian Friis Bach), koji je na čelu UNECE-a ostao dva mandata, do kraja 2017. godine.
Mjesto šefa Misije BiH u Njujorku za Alkalaja je zato bar nominalno pad “s konja na magarca”. Zašto ga je onda Komšić izabrao? I je li ga Sven lično za to izmolio, ili se Željko po sarajevskom adetu ovim nešto odužio staroj raji? Hoće li, možda, Alkalaj rješavati spor oko Pelješkog mosta kod generalnog sekretara UN-a Antonija Gutereša (Guterres), Portugalca koji o tome zvanično “malo zna”, ali zna da taj most u biti podržava EU?
Zar ipak za bh. državu ne bi bilo korisnije da je Alkalaj, zbog svoje međunarodne mreže uglednika, bio na čelu nekog think-tanka u Sarajevu. Pa da u ime svih Bosanaca razvija tako potrebnu bosansku diplomatiju iz sjene kad je već ova nacionalno institucionalizirana tako zakržljala. Da s autoritetom piše kongresmenima u Vašingtonu, diplomatima u UN-u i ostalim državnicima pitajući zašto se ne oglašavaju oko Bosne i da bi to morali zbog ostatka Evrope, Azije i Afrike.
Pitat ću predsjednika Komšića čim ga vidim. Evo pitam ga.
