Taj dan je uvijek bio poseban. Mnogo prije su počinjala planiranja i pripreme za izlet. Stariji bi kuhali različita jela. Svako je imao svoja zaduženja. Šnicle, pohovani bataci, kuhana jaja, zvrkovi pite, kadun-butići, salate, uštipci, kolači koji se mogu nositi.
A sve to upakovano u sjajne zdjele od rostfraja. U termos-boci kafa, a za djecu mnogo soka. Pa nije to bio običan dan! Šarene dekice, stolovi i krpene stolice na rasklapanje. Djeca su nosila lopte, frizbi, rekete, lastiku i „čovječe ne ljuti se“.
Nisu se ni trudili
Ni kiša nije kvarila planove. Ranim jutrom bi se čuo limeni orkestar, a onda su veseli ljudi kretali na svoja odredišta. Sva izletišta oko grada bila su puna. Odrasli su slavili svoj dan. Dan rada. Sretni što imaju posao, redovne plaće i sve što ide uz to. Oni su znali što znači rad i što znači biti poštovan kao radnik. Bilo koji posao da su obavljali, njihovo dostojanstvo niko nije dirao. I spremačice, baš kao i liječnice ili učiteljice, sudije i rudari, imali su što im treba. A ako nisu imali, onda su se drugi trudili da im to omoguće. Prvi maj je nekad bio uistinu praznik rada i za radnike. A danas?
Danas rudari plaču pred okom kamere moleći da im se barem malo poveća, već smanjena, plaća. Oni svaki dan nestaju u crnu zemljinu rupu i nikad nisu sigurni da li će izaći iz nje. U tišini mraka, daleko od ugodnih menzi za jelo, gdje je sve pojeftino, oni nose u džepu po štrucu kruha s nečim u sredini i razgode to za cijeli dan. Nešto malo preko petsto maraka vrijedi njihov život.
A onda, kad mole za malo razumijevanja, dobiju odgovor da nisu postupili kako valja. Malo su poremetili red koraka i da se ne može s njima pregovarati jer su, eto, pogriješili. Pa kad poprave ponašanje, vidjet će oni koji odlučuju da li i kako s njima progovoriti. O čemu? O malo crkavice za preživjeti. Ne o plaći dostojnoj čovjeka. Rudarska djeca možda ne znaju ko je bio Alija Sirotanović.