Regionalna politička scena je niz dimnih bombi koje imaju za cilj da prikriju otimačinu i zadrže status quo.
Bakir, prvak ove političke discipline, bar tri puta godišnje pokrene temu zbog koje sve ostalo u državi postaje irelevantno. Praznik 9. januar se obilježavao decenijama, jedva da je iko obraćao pažnju na taj događaj, a onda, gurnut ne baš egzistencijalnim povodima, Bakirbeg poče da ga osporava. Od tada do danas, zahvaljujući upravo njegovoj inicijativi, to posta najvažniji događaj u Republici Srpskoj, groteskni cirkus, ofucana kopija Staljinovih parada na Crvenom trgu.
Grandiozna glupost, ali efektna dimna bomba
Nedavno, opet agilni Bakirbeg, ode korak i dalje. Predat će apelaciju za ukidanje imena Republika Srpska. Boli Bakirbega neka stvar što je meni, koji živim dvije ulice udaljeno od njega, uskraćeno pravo da se kandidujem za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Pospremi, Bakirbeže, prvo svoju avliju, pa onda zaviruj i kritikuj komšijsku.
U Srba, naravno, ništa bolja situacija. Gore pomenuti Bakir, teška srca moram priznati, ovaj put nevin, u jednom intervjuu reče kako bi on “rado priznao Kosovo, ali to nije moguće bez konsenzusa sa Srbima.” I, eto ga, čitava srpska politička elita, nesimpatična Ana Brnabić, nešarmantni Aleksandar Vučić i čistokrvni Bosanac Milorad Dodik se oglasiše kritikom tvrdeći da je Bakir rekao kako “Bosna treba priznati Kosovo.” Ne treba biti previše pronicljiv pa prepoznati razliku između onoga što je rekao Bakir i onoga kako su ga interpretirali srpski političari.
No, više niko ne razmišlja o štrajkovima i demonstracijama što potresaju Srbiju i sestrinski entitet, već su svi zabrinuti da Bosna i Hercegovina ne prizna Kosovo, mada i budala zna da to nije moguće da se desi. Interesantno je da je samo nekoliko dana prije ove Bakirove izjave Dragan Čović eksplicitno kazao kako to za njega nije pitanje i da Kosovo treba priznati. Niko se tada ni u Beogradu, ni u Banjoj Luci nije ni počešao, vjerovatno zato što se na ovog hercegovačkog nacionalistu više gleda kao na saveznika nego na neprijatelja.
U međuvremenu, Erdoan je rado viđen gost u Srbiji, malo-malo, eto ti ga šetka se i šepuri, a Turska je poodavno priznala to sporno Kosovo.
Nekad, ne tako davno, Vučić i Dodik eglenisaše, pa napraviše pres-konferenciju da objave izradu Deklaracije o zaštiti srpskog jezika. Grandiozna glupost, ali efektna dimna bomba. Kako može biti ugrožen jezik najmnogoljudnijeg naroda u regionu, jezik koji je služben u dvije zemlje, služben u školama, služben u državnim institucijama?
Bajka o 10.000 mudžahedina zgodne nacionalistkinje
Srpski jezik može biti ugrožen u Mađarskoj, i mađarski u Srbiji, ali da je ugrožen srpski jezik u Srbiji je potpuna besmislica koja samo ima za cilj pojačati osjećaj o konstantnoj nacionalnoj ugroženosti Srba, čak i na teritoriji gdje su apsolutna većina i vlast. Priča o ugroženosti srpskog jezika u Srbiji i Republici Srpskoj je ravna pretpostavci da Papa izjavi kako su katolici ugroženi u Vatikanu. Moje Trebinje je već nekoliko godina oblijepljeno slovima azbuke. Ta ćirilična slova treba da podsjete srpski živalj na važnost očuvanja ćirilice.
Treba, dakle, čuvati pismo kojim se piše u državnim institucijama i koje se izučava u školama. Oni koji bi se trebali brinuti da se sačuva ćirilica su Hrvati i Bošnjaci. Hrvati su se, nažalost, već davno odrekli svog ćiriličnog pisma, a tupavi Bošnjak se stidno kreće tom ustaškom, utabanom stazom. Srbi bi, u drugu ruku, trebali da njeguju latinicu, jer kako sada stoje stvari, najveću šansu da zadrže to bogatstvo dvopismenosti imaju upravo oni.
“Biće zastava Republike Srpske u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.” Nema potrebe da navodim ko je bio autor ovog epskog, idiotskog igrokaza. Ako se sjećate, igrokaz je završio tako što je, od dvije koje su tu bile, iz prostorije izbačena jedna zastava države. Ona je, po Miletu, simbolizirala Federaciju. Kontam, mogli ste onda ubaciti i treću državnu zastavu pa da ona simbolizira Republiku Srpsku. Pa je l’?
Zgodna nacionalistkinja Kolinda Grabar-Kitarović voli često lupati gluposti i bacati dimne bombe. Uglavnom su to priče o ugroženosti hrvatskog puka u Bosni i Hercegovini, a meni je nekako najupečatljivija bajka o 10.000 mudžahedina koji opasani bombama sjede po šumarcima Bosne i spremaju se da dignu Evropu u zrak.
Što se tiče ugroženosti Hrvata, draga Kolindice, uvedi ti ukinutu konstitutivnost Srba u Hrvatskoj, pa ćeš onda imati pravo pričati o Hrvatima u Bosni i Hercegovini, koji u njoj jesu konstitutivni.
“Puk je pučina crna”, znamo po Njegošu
Premijerka Srbije, nesimpatična Ana Brnabić, izjavi da Haški tribunal nije bio objektivan i da je Srbija najgore prošla kada se posmatra zbir kazni i broj preminulih u Hagu. Tačno. Nema govora. Ali, draga Ana, znamo mi da ti samo bacaš dimnu bombu kako bi prikrila činjenicu da je Srbija sve do 2004. bojkotirala rad Tribunala, pa tako nije predavala dokaze za zločine počinjene na Srbima. Bez tih dokaza bilo je teško dokazivati zločine i lako je prepoznati da je sama Srbija najveći krivac što mnogi zločini nad Srbima nisu procesuirani.
Osim toga, Srbi su učestvovali u tri rata, ima ih u Hagu i zbog Hrvatske, i zbog Bosne i Hercegovine, i zbog Kosova, pa je i logično da ih bude najviše na optuženičkoj klupi. Međutim, narod uz kafu žučno počinje raspravljati o nepravednom Hagu, a ekonomski problemi postaju minorni. Uspješno aktiviranje dimne bombe. Bravo za nesimpatičnu Anu.
Sve ove gore nabrojane i mnoge nenabrojane događaje najtačnije opisa pošteni Žarko Korać: “Sve je to pučka zabava,” reče jednom. A kao što znamo, po Njegošu: “Puk je pučina crna.” Nema mu pomoći.
