Milorad

Kao i svi nacionalisti, Dodik je čovjek skromne inteligencije. Kao i većina skromno inteligentnih, i on živi u ubjeđenju da je superiorno inteligentan. To su, istorija je pokazala, uvijek opasni ljudi. Vole čačkati mečku, a nisu dovoljno pronicljivi kako bi procijenili opasnosti koje svojim djelovanjem mogu generirati.

Neki dan kaže Mile: „Multietničke države su se kroz istoriju pokazale kao nemoguće i neodržive“, pa, ko biva, zato Bosna i Hercegovina nema budućnost. Koliko moraš biti neutemeljeno samouvjeren pa da bubneš ovakvu glupost u momentu kada si savremenik, recimo, jedne multietničke Amerike? Ili Švicarske. Ili Belgije. Ili…

„Ne postoje bosanski Srbi, nemojte nas vrijeđati“, zajapureno vrišti Mile. Nekako mi ga žao nesretnika. Teško je živjeti kada te more ovakve gluposti.

Jer kako ćemo reći za Srbina iz Šumadije? Ne znam kako bi rekao Mile, ali ja bih, recimo, rekao šumadijski Srbin. Geografska odrednica ne poništava i ne umanjuje etničku. Izuzev ako si budala pa te nerviraju gluposti.

Kaže Frojd: „Prvi znak ljudske gluposti je potpuno odsustvo stida.” E sada, da li posjeduje osjećaj stida čovjek koji je nekada nazivao Mladića i Karadžića zločincima, a onda im danas dodjeljuje ordenje? Čovjek koji pristaje primati platu na mjestu predsjednika države koju mrzi i negira? Ili jednostavno, čovjek koji pjeva kao gluho krme, a spreman je, svako malo, da se lati mikrofona pred hiljadama ljudi i zapjeva samouvjereno? Ništa ja ne tvrdim, ali ako je vjerovati Frojdu, govorimo o respektabilnom glupsonu.

Bakir

Najlakše ga doživljavam kada napravim mentalnu sliku kako, sa fesom na glavi, sjedi na minderu sa nogama podbačenim pod dupe, dok vrti tespih u rukama.

Srednji vijek, turski vakat. To mi nekako ide uz njega. Fascinira me kako neki ljudi jednostavno ne mogu da se emancipuju, obitavaju u 21., a žive u 15. vijeku. Završe visoke škole, proputuju svijet, ali emancipacije ni u tragovima. Kao da su cijepljeni protiv nje. Kako drugačije shvatiti njegovo doživljavanje vlastita oca kao Bogom danog suverena koji ima pravo Bosnu i Hercegovinu ostaviti Turskoj u amanet? Iskreno, suluda ideja. Nažalost, ne i jedina.

Ne može se biti nacionalista i inteligentan u isto vrijeme, a kao i Mile, i Baka je nacionalista. Ali nekako umjereno prikriveni. Rekao bih, pragmatični nacionalista. Ćaćinim stopama, teško je naći neku njegovu izjavu koja bi ga definisala kao agresivnog čovjeka. Njegove izjave su uglavnom komičnog karaktera.

Kada obeća 100.000 radnih mjesta, ili bubne da je siromašan, da nema auto i posjeduje samo jednu malu kućicu, to je urnebesna komedija ozbiljnog stendap komičara. Ali, pored toga što je komedijaš, takve izjave ga definišu i kao bestidnika. Tako dođosmo do toga da je i ovdje riječ o jednom bestidnom karakteru. Ne možeš imati osjećaj stida i govoriti narodu takve stvari. A o ljudima bez stida već sam, u pasusu o Miloradu, citirao Frojdovu definiciju. I ovdje se ona dade aplicirati.

Dragan

Čovjek poznat po tome što mu je pošlo za rukom da promijeni tok rijeke kako bi proširio dnevni boravak, kuhinju i špajz. Još jedan nacionalista. Nema tu dileme. Markantan, elegantan, naizgled civilizovan, a samim time opasniji. Svaki urbanizirani nacionalista je karakter za horora. Ježim se od njih. Mile je krkan, a Bakir kao da je sada ispao iz srednjeg vijeka, pa im nacionalizam nekako pristaje. Dragan? Dragan je opasan kao trofazna struja.

Uporan i potpuno ubijeđen u ispravnost svojih stavova, tako da ga, nesretnika, strašno buni kada, za svoje nebulozne zahtjeve, ne dobija podršku iz Evrope. Traži, recimo, izmjenu Izbornog zakona i šta tu ima sporno? Ko god ima imalo mozga zna da je taj zakon daleko od dobrog. Ali ne traži ovaj Europljanin i intelektualac promjenu toga zakona po principima kakvi vladaju u Evropi. Jok. On predlaže zakon po kome ne bi ni bilo potrebe da se glasa za hrvatskog člana predsjedništva jer bi se rezultat znao. Član Predsjedništva može biti samo on, Dragan Čović.  

Da ima imalo stida i obraza, kao Hrvat, Dragan bi govorio o zakonskoj neravnopravnosti zbog koje ni jedan Hrvat iz Republike Srpske nema ustavno pravo da se kandiduje za hrvatskog člana Predsjedništva države. Međutim, čovjek se češe tamo đe ga svrbi, a Dragana svrabež uhvatio u predjelu vlastita dupeta koje htjede smjestiti u kabinet hrvatskog člana Predsjedništva.

Nadalje, moraš biti prilično bestidan kada dva puta dobiješ izbore sa jednim te istim zakonom, a pobuniš se tek treći put kada te satare protukandidat. I eto ga, imamo, dakle, još jednog bestidnika. Trebam li ponavljati šta je ono rekao Frojd o ljudima sa odsustvom stida?