Godine, čini se, prebrzo prolaze. Neka stara začas ustupi mjesto novoj i tako se jedna pred drugom nastoje pokazati koja je bolja, darežljivija i izdašnija. A kako godine prolaze, s njima i naši životi odbrojavaju svoje trajanje.
Nije bila laka
Evo, na kraju smo još jedne godine. Nije bila baš laka. Nije bilo u njoj izobilja, a nije bilo ni darova koji se nose u sljedeću. Bili su izbori. Ko zna koji u nizu. Vidjeli smo i pobjednike i one čija očekivanja nisu ispunjena. Bilo je opet puno građana koji nisu ni pomislili izaći na izbore da daju svoje povjerenje nekome.
Reklo bi se da su svi dobili i svi izgubili. Svako na svoj način. Bila je ovo godina puna tužnih priča. Ubojstava, tuge, plača, zločina i kriminala. Nedužni policajci su ubijeni na radnom mjestu. Majke su ostale bez sinova. Djeca bez očeva. Plaće su se nekako smanjile. Istopile se i prijete da postanu nevidljive spram velikih troškova svakodnevnog života. Umirovljenici životare.
Čekaju pošiljku iz daleka svijeta. Da ih se neko sjeti. A prvi su da plate račune. Tako naučili. Državi se sve treba odmah platiti. A onda brzo i lijekove kupiti. Mnogi se moraju kupiti iako bi trebalo da su na recept. Ali umirovljenici se ne žale. Kupuju lijekove, a za život ako ostane, dobro je. Djeca snuju neke svoje snove o djetinjstvu s puno igračaka i radosti. Mole se da im se roditelji ne sekiraju i da mogu kupiti poneki slatkiš i otići na more. Dobri studenti, oni s najvišim ocjenama, priželjkuju posao.
Voljeli bi da rade ono za što su se školovali. Jedan od njih daje instrukcije mlađima. Tužan je što nije mogao ostati na fakultetu. Ali fakultet nije imao sluha za njega. Pitaju li ga da li će otići odavde, iz domovine. Kaže da neće. Upisao je još jedan fakultet i želi još znanja. Možda ga ipak neko uspije uočiti. Primijetiti da je izuzetan. Drugi mladić završava srednju školu. Izuzetan je. Ima sve petice. Radi na sve strane. Volio bi stipendiju. Jednostavno da neko prepozna njegov rad. Trud. Nažalost, nema podrške. Nema te kategorije za pomoć mladim talentima i vrijednim učenicima. Tužan je i ljut. Veli, daje najbolje od sebe, a nevidljiv je.
Država bilježi još jednu godišnjicu masovnih ubojstava. Svi ubijeni u posljednjem ratu nisu još našli smiraj za svoje duše. Čekaju. Strpljivo čekaju više od dvadeset godina. Čekaju i njihovi najbliži. Mole se i mole za smiraj duše, ali nikako da im se molitve ispune. Još bole ratne rane, a svijet putuje brzim korakom u budućnost. Samo mala zemlja na Balkanu živi u prošlosti koju ne može da uspokoji.
Brzo porastu
Ljudi se ne razumiju na putu između vjere i nevjere. Filozof bi rekao da nikad više vjere, a manje vjernika. Možda njegovim riječima dodati: ni manje dobra u ljudima. A dobar biti, čovjekov je put. No, nažalost, putevi ljudski su se isprepleli i miješaju se dobri i oni koji to nisu. Postaje ih teško raspoznati…
I tako, godina koja odlazi puno je darovala onima koji to nipošto nisu zaslužili. Mnogo je onih koji su ostali gladni i žedni ljubavi i dobra. Neka dani koji dolaze donesu sve ono što čekaju strpljivi ljudi. Oni koji već dugo čekaju, dugo brinu i dugo se nadaju. Neka dobrota zauzme mjesto zlu, jer dobrota već i u riječima stvara povjerenje. Dobrota u mislima dubinu, a dobrota u davanju ljubav. Ne postaje se slučajno dobar. Dobrota je vrlina koja se uči. Promijenimo škole i učimo našu djecu dobru. Djeca će ubrzo porasti. Neka onda ti zreli ljudi uče svoj podmladak vrlini, a godine stare neka ispraćaju s radošću, čekajući neku novu godinu još bolju od prošle.
