Godišnjice ubrzano dolaze. I ne okreneš se, a proletjelo je vrijeme. Novi kalendar na stol, svježi papir za okrečeni zid. Neprimjetno, nesigurno, pomalo nesvjesno, ali nesumnjivo neizbježno putujemo prema našim izvjesno mračnim slijepim ulicama, uz nadu da će avantura trajati što moguće je duže. Za mrvu sretnije, poželjno je i bezbolnije.  

Danas nije na današnji dan! Niti datum kad je Anur otišao. Tek sutra će svanuti 29. novembar. U prošlim životima bio je rođendan velike bivše države. Da li je, zanima me često, o tome razmišljao onog kobnog jutra? Ili je bio potpuno ravnodušan? Je li birao vrijeme ili je vrijeme izabralo njega?

Danas nije na današnji dan! U kojem će se kolektivno sjećanje prirediti programom na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Prigodna ljudska rečenica (tako pogubno deficitarna za prekratkog života), umjetnička djela neprolaznog stila, poneka iskrena tuga preživjelih savremenika i svježe šareno cvijeće na posljednjoj adresi. Sutra je, znamo, 29. novembar. Ali, to više nije kao u našim bivšim zajedničkim životima. Ima tome i cijela godina otkako se odigrao, kako se kaže, nemili događaj, prokleti trenutak otmice neprežaljenog oca, supruga i sina, odanog druga, profesora i neizlječivog umjetnika.

U međuvremenu su „Letu Štuke“, Edo Maajka i „Zabranjeno pušenje“ objavili nove ploče. Priča mi nedavno Sula kako ga uopšte nisu interesovala grafička rješenja za naslovnicu albuma, jer, eto, Anura više nema. Šaran i Edo, k'o da gledam, jednako bi zavrištali uglas! Ipak, šou se nastavlja. Neko će drugi praviti plakate. I bit će zanimljivi, ali daleko od zauvijek izgubljene genijalnosti.

Danas, kažem, nije na današnji dan. Jer ne postoji poseban, izolirani, maksuz određeni moment u kojem dragi čovjek ima da nedostaje. Jer ako fali, fali stalno, bez pauze, non-stop! I u decembru, januaru i februaru. U martu nedostaje. U aprilu, maju, junu, julu, avgustu i septembru. I u miholjskim ljetima, oktobarskim i novembarskim, nedostaje.

Šta je, onda, pitamo se, tek jedan obični 29. novembar, ako nije k'o i svi drugi dani u godini. Da pamtimo Anura Hadžiomerspahića! Tako ti, druže moj, stoje stvari...