KOLUMNA

Počeo sam gubiti životnu snagu

Davao sam signale o težini moga položaja u kojem sam se našao nakon što je moja žena, rahmetli Nadija, preselila, da sam doveden u izuzetno tešku situaciju, egzistencijalnu, da su mi uvjeti života suprotni interesima moga zdravlja i moga djelovanja

Piše: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ

3.11.2018

U mom životu, koji nije bio lagan, jer moram priznati da ni ja nisam bio čovjek lagane naravi, bio sam često tvrdoglav, uporan, nastojao sam da ostvarim ono što sam želio ulažući sve moguće snage i svoje sposobnosti. Moram reći da sam zbog toga često doživljavao teške životne momente.


Uzaludne žrtve na oltaru slobode


Naime, čovjek reagira na određene situacije direktno, na nepravde, na zlo koje se čini, na stanja u kojima se čovjek može naći... U moj život zlo je ušlo vrlo rano i to u najgrubljoj formi u kojoj se može pojaviti. Izgubio sam oca, dva brata, sestru, proživio teške momente, a da nisam u rezultatu napora koji sam uložio, ne samo ja nego i svi moji koji su stradali od zla, dali efekt koji bi opravdao žrtvu.

 

Najgora situacija nastaje onda kada konstatirate da su velike žrtve koje ste dali bile uzaludne, besmislene, bez efekta, da su silne energije i vrijednosti ljudske potrošene, a da kvalitet ljudskoga života i ponašanje nisu uznapredovali ni za korak. Naprotiv, često je još i gore.


To je jedno iskustvo koje imamo gotovo svi, samo nismo toga svjesni. Ja sam lično postao toga svjestan vrlo rano, jer sam konstatirao, zbog toga što sam aktivno učestvovao u tadašnjem životu, da su silne energije i žrtve koje su položene, kako se to kaže na oltar slobode, ustvari bile uzaludne. Da nikakva sloboda nije nastala kao rezultat tih žrtava, da je, naprotiv, nastalo jedno stanje u kojem je također vladala uzurpacija ljudskih prava i podređenost čitavih grupa ljudskih, vjerskih, nacionalnih, kulturnih...


Sistem grubo uzvraća


Dakle, da sloboda u onome svom osnovnom, temeljnom značenju, a to je pravo čovjeka da živi sukladno sebi i svojim interesima i svojim ljudskim mogućnostima, ne može da se ostvaruje u uvjetima u kojima postoji apsolutna vlast i u kojima jedna grupa uzurpira sva prava, a druga nema nikakvih prava.

 

Sve to čovjeka dovodi u situaciju da se pokušava suprotstaviti, ako ima za to energije i sposobnosti, ali suprotstavljanje znači istovremeno i gubljenje. Jer se ne možete jednome sistemu koji vrši limitiranje i restrikciju ljudskih prava suprotstaviti na taj način da demonstrirate ta prava.


To znači da postupate suprotno onome što takav sistem ili režim zahtijeva, a vi uvijek u takvim sistemima činite to kada iznosite istinu, kada se zalažete za ljudska prava, kada podržavate slobodu izražavanja, kada podržavate slobodu mišljenja, slobodu vjerovanja, slobodu djelovanja, dakle tada se suprotstavljate jednome sistemu koji vam vrlo grubo uzvraća, s obzirom na to da se zasniva upravo na potpunoj podređenosti ljudi samome sistemu.


Jedina snaga je snaga mišljenja

 

Nažalost, sve nade koje smo mi gajili devedesete godine, kada je padao komunistički sistem, također su iznevjerene, jer nismo stvorili ništa što bi bilo slično slobodi po njenoj biti, nego smo stvorili također samo jedan novi oblik podređenosti, jedan novi oblik obespravljenosti velikog broja kategorija ljudi, velikog broja načina mišljenja, vjerovanja, djelovanja...


Zbog toga je svako razmišljanje o ljudskom životu, ukoliko se teži da se dođe do istine, nešto što je veoma teško. U tom smislu sam rano postao svjestan da je jedina snaga koja nam preostaje da se suprotstavimo snaga mišljenja. Ali, istovremeno, da je mišljenje nešto što pred čovjeka postavlja velike zadatke. Da bi pokušao odgovoriti na pitanje kako je moguće mišljenjem suprotstaviti se grubosti, realnosti života, napisao sam jednu knjigu koja nosi naslov "Tegobe mišljenja".


Smisao i zadatak te knjige sastoji se u nastojanju da se razotkrije na koji način se mišljenje može osposobiti da prevazilazi teškoće koje samo proizvodi s obzirom na to da je također uvjetovano vremenom i odnosima u kojima nastaje.

 

Tu knjigu, nažalost, nisam još dovršio za štampu, ako mi Bog da još nešto malo vremena, pokušat ću da je dovršim. Također sam u pokušaju da na neki način osvijetlim stvari za ljude napisao i jedno djelo koje nosi naslov "Kraj bošnjačkih iluzija". Prvi dio tog djela sam objavio, ali drugi dio u kom se direktno tematiziraju iluzije i greške koje smo napravili mi, Bošnjaci, i koje plaćamo time što nismo, evo za gotovo 30 godina, uspjeli da vratimo svojoj državi smisao i sadržaj koji ona historijski ima i na šta ima pravo.


Nastojim da razjasnim koje su to ključne pogreške našeg mišljenja i djelovanja koje nas je uvelo u situaciju da postepeno gubimo i jedinstvo države, a i samu državu, ukoliko se radi o tome da se separatizam u BiH sve više i snažnije ispoljava.


Počeo sam gubiti životnu snagu


I s druge strane da se nasuprot njemu ne javlja snaga sinteze, povezanosti i jedinstva našeg svijeta, odnosno našeg naroda koji živi u ovoj državi.


Mi smo svi narod ove države, mi jesmo različitih vjera i nacija, različitih političkih pogleda, zanimanja, interesa, ali ono što nas sve povezuje bitno je da smo mi narod ove države. Pripadamo njoj i to više od hiljadu godina, prema tome, nas ta činjenica obavezuje da odgovorimo na pitanje kada ćemo opet biti narod jedinstven naše jedinstvene države, bez obzira na naše razlike u vjerskom, nacionalnom, političkom, kulturnom identitetu ili habitusu koji nosimo.

 

Dakle, ja sam sebi postavio dosta velike zadatke, vjerujući da mi je Bog dao, između ostalog, i jednu privilegiju da sam dugovjek, da sam ušao u 90. godinu u odličnom zdravstvenom stanju. Međutim, doživio sam nešto što me pogodilo i to tako snažno da sam naglo počeo gubiti tu životnu snagu, energiju koju sam posjedovao.


Davao sam različite signale o težini moga položaja u kojem sam se našao nakon što je moja žena, rahmetli Nadija, preselila, da sam doveden u izuzetno tešku egzistencijalnu situaciju, da su mi uvjeti života suprotni interesima moga zdravlja i moga djelovanja. Davao sam znakove da mi je potrebna pomoć, da mi je potrebna podrška.


Međutim, ona ruska poslovica "Ljudi ne čuju jedni druge" - ljudi ne čuju moje pozive u pomoć da mi se omogući da umrem kao ljudsko biće, a ne kao nekakvo slučajno biće koje se našlo na mjestu na kojem ne može da postoji, koje se našlo u uvjetima koji mu oduzimaju snagu i ne daje mu mogućnost da svoj život završi na dostojanstven način.


quote
<p>Rano sam postao svjestan da je jedina snaga koja nam preostaje da se suprotstavimo snaga mišljenja. Ali, istovremeno, da je mišljenje nešto što pred čovjeka postavlja velike zadatke</p>
quote
<p>Nastojim da razjasnim koje su to ključne pogreške našeg mišljenja i djelovanja koje nas je uvelo u situaciju da postepeno gubimo i jedinstvo države, a i samu državu</p>
Video
Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.