Čovjek koji se susreće sa svojom savješću, a to je, prema mom uvjerenju, nešto što svakog čeka i kad postane toga svjestan, postane ujedno svjestan svoga kraja.

Čovjek koji se susreće sa svojom savješću mora sebi postaviti pitanje šta je u životu dobro učinio, a šta je učinio loše. Ostavlja li iza sebe trag koji će svijetliti ili omogućavati ljudima da bolje razumiju i sebe i svijet u kojem žive, i da se prema svim činjenicama postojanja odnose na način koji će biti pozitivan, ili je pak izgubio trag svjetla i ušao u mračni tunel egzistiranja po svaku cijenu.

Tada njegov život gubi smisao, a on gubi razlog svoga postojanja.

Dug je zao drug

Ono čega sam se od početka čuvao i nastojao da izbjegnem jeste da o ljudima sudim na prvi mah i na osnovu informacija koje drugi o njima daju. Naime, vrlo rano sam primijetio da su ljudi vrlo skloni davanju netačnih, a često i zlonamjernih informacija o ljudima.

Zbog toga niti sam na prvi pogled stvarao o ljudima sudove, niti sam uvažavao informacije koje su o ljudima do mene dolazile od drugih. Nastojao sam da u kontaktima i odnosima steknem sam predstavu i jasno mišljenje o nekom čovjeku, o njegovim dobrim i lošim stranama i da s njim uspostavim takav odnos u kojemu neće biti potrebno da krijem bilo šta ili da, s druge strane, izmišljam bilo šta.

Je li mi to polazilo za rukom u životu, ne mogu sam prosuditi. Činjenica jeste, a do takvog zaključka dolaze mnogi ljudi, da u najvećem broju slučajeva ljudsko iskustvo pokazuje da se ljudi negativno odnose prema dobru koje su im drugi ljudi učinili.

Naime, primijetio sam kroz duge godine odnosa s raznovrsnim ljudima i u raznovrsnim situacijama da ljudi nikako ne trpe da budu dužni bilo kome bilo šta. Odnosno da učinjeno dobro ne smatraju nečim što je kvalitet, nego opterećenjem u njihovom životu, jer ne žele biti nikome dužni, pa su prema tome skloni na neki način da onoga ko im je učinio nešto dobro kvalificiraju negativno kako ne bi prema njemu imali moralne ili bilo kakve druge obaveze.

„Dug je zao drug“, kaže poslovica. U ljudskom životu dug je nešto što ljudi ne trpe, ne vole, pa prema tome ne vole ni onoga ko je uzrok tome dugu. Naime, ljudi ne vole da budu dužni, a pošto često ne mogu da vrate dug, ne mogu da vrate učinjeno dobro dobrim, ili ne žele to učiniti, oni radije pretvaraju onoga kome su dužni u izvor svoje nevolje ili nesreće, diskvalificiraju ga i pronalaze mu mane zbog kojih se smatraju oslobođenim moralne obaveze da budu zahvalni ili da osjećaju dug.

U ime viših ciljeva

Vrlo je malo ljudi koji su u stanju da podnesu to da su nekome dužni, bez obzira na to opominje li ih taj kome su dužni na to ili ne. Naravno, onaj ko je učinio neko dobro nekom drugom čovjeku nema prava niti je dužan da se poziva na tu činjenicu. Dobro se čini u ime viših ciljeva, u ime ljudske obaveze da je čovjek dužan činiti dobro. Kako je Božiji Poslanik na oprosnom hadžu rekao: „Činite dobro, a klonite se zla“.

Dakle, dobro je jedna obaveza koja nadilazi svaku pragmatičnu relaciju, čovjek mora činiti dobro i ne može se pozivati na to da je učinio bilo kome dobro. Ono što je učinio bio je dužan i to se ne tiče onoga kome je to dobro učinjeno. Zbog toga čovjek nema pravo govoriti šta je kome učinio dobra, ali ne može mimoići činjenicu da svako učinjeno dobro ne nailazi na odgovor, dakle da dobro ne bude uzvraćeno.

To je jedna pojava koju je mogao zapaziti svaki čovjek koji je imao intenzivne ljudske odnose.

Potječem iz porodice u kojoj je princip da se mora činiti dobro i da se ljudima mora izlaziti ususret. Zbog toga sam i ja sam, kada sam bio u situaciji, nastojao pomoći ljudima, jer sam smatrao to doprinosom općem dobru. Ne nekom mome dobru, ne mojoj kvalifikaciji, ne mom stjecanju reputacije dobroga čovjeka, nego jednostavno stvaranju svijeta u kojemu dobro nadilazi zlo.

Kritično i jasno

Jer, odavno je rečeno da je zlo u životu češća pojava nego dobro. Za dobro treba napor, za dobro treba svijest o tome kako ga je nužno učiniti, za dobro treba i žrtva, dok za zlo ne treba ništa osim zle namjere. Zlo je jednostavno i lahko učiniti. Kako je rečeno u jednoj izreci: „Ako treba učiniti nekome neku štetu ili zlo, vrlo ćete lahko naći druga i pomoćnika, ali ako treba učiniti dobro, vrlo ćete teško naći onog koji će vas podržati i pomoći vam“.

Zbog toga sam ja u svome životu nastojao da tačno ustanovim jesam li učinio svoju dužnost, jesam li učinio ono što je obaveza čovjeka prema ljudima i prema svijetu kao cjelini. Nisam siguran da sam uvijek to učinio, ali sam siguran da sam uvijek nastojao da to napravim i ako sam promašio, pogriješio, onda sam to dobro i naplatio.

Naime, život mi je u najviše situacija greške koje sam pravio grubo vratio, a one su u ljudskom životu neizbježne.

Mogu reći da sam želeći dobro često puta pravio greške. Zbog toga, kada čovjek sumira svoju egzistenciju, pravi neki račun, sabire dobro i zlo što je u životu susreo i što je i sam učinio, mora da bude veoma kritičan, vrlo jasan i da shvati u čemu se sastoji greška.

Nekad je greška podržavanje određenih ljudi, njihovih navika, njihovih sklonosti, a nekad onemogućavanje ljudima da se ispolje na način koji odgovara njihovom karakteru, njihovom biću.

Namjera ne opravdava

Vrlo je teško razlučiti u tom kontekstu šta je zapravo dobro, šta je zlo. To se uvijek očituje u rezultatu ukupnoga ljudskog djelovanja. Zbog toga sam rekao da tek kraj neke stvari definira ustvari njen početak, odnosno razloge i načine, motive i povode iz kojih je ona nastala. U životu mi činimo nešto s određenim namjerama. Međutim, naše namjere nam ne moraju biti jasne niti često sadrže sve elemente na osnovu kojih je moguće presuditi njihove učinke šta će se desiti iz onoga što ćemo učiniti slijedeći neku našu namjeru.

To će se pokazati tek na kraju. Zbog toga se čovjek mora neprestano osvrtati na početak da bi ustanovio u čemu je razlika između onoga što je bila namjera i onoga što je rezultat te namjere, odnosno toga nastojanja. Čovjek mora znati da ga ne opravdava namjera, nego samo rezultat onoga što je učinjeno.