Otići ili ostati u BiH? Ovo je pitanje koje tišti generacije mladih ljudi. Uglavnom maturanata koji kreću nekim novim putovima nakon dvanaest ili trinaest godina školovanja. Najbolji među njima žele dalje školovanje, žele stipendije, žele spokojan studentski život i da ih netko primijeti dok studiraju, da im pruži mogućnost da započnu profesionalnu karijeru. Irfan je, a već sam ga spominjala, otišao daleko. Daleko od BiH i tamo započeo svoj studentski život. Bio je najbolji u Katoličkom školskom centru.
Najbolji KŠC
Pokazao je kako život u jednom gradu može biti ispunjen uspjesima usprkos svim podjelama koje stoje ispred mladih. Birao je nimalo jednostavno školu i pokazao da znanje nema granice. Pokazala je i njegova škola, njegov KŠC, da cijeni vrijedne i ambiciozne mlade ljude.
I danas se prepričava kako je Irfan rekao biskupu Peri Sudaru, promicatelju katoličkih škola za Europu: „E kad bi se svi u ovoj našoj BiH dogovarali kako se nas dvojica dogovaramo, sve bi bilo idealno.“ Tako je uistinu i bilo. Dogovarao je stari biskup s Irfanom kako olakšati školovanje mladima. Irfan je pomagao vršnjacima i dao najbolje od sebe. Ali ipak otišao na studij negdje daleko. Morao je, jer nije imao uvjete za zahtjeve koje je postavio pred sebe, ali i pred univerzitet.
Najbolje od najboljeg, bio je njegov moto. Primljen je kao najbolji tamo daleko. Nakon njegovog odlaska otvorila su se mnoga bolna pitanja. Da li će se Irfan ikad vratiti u BiH? Zašto bi se vratio? Da li mu država jamči posao? Da li će kao vrstan stručnjak biti na birou ili će negdje u svijetu biti tražen i odmah zaposlen? Da li će razmišljati o svojoj obitelji tamo daleko ili će formirati obitelj ovdje, u svojoj BiH?
Ako je formira tamo negdje, nitko mu ne može prigovoriti, jer svatko želi najbolje za svoje bližnje. Mir i sigurnost podjednako kao i život dostojan čovjeka jesu imperativ koji slijede mladi ljudi. S druge strane, mnogi drugi mladi ljudi birali su da se bore s vjetrenjačama ovdje, u BiH. Studiraju tamo gdje su rođeni i ne znajući što ih čeka kad završe. Ana je bila izuzetan učenik. Rođena u Sarajevu, tamo završila i osnovnu i srednju školu, a danas studira na nekom međunarodnom univerzitetu u Sarajevu.
Osnažiti krila
Sestra joj studira izvan BiH, ali Ana smatra da u svom gradu može naći sve što joj treba. Ani treba dati priliku. Ani treba pružiti mogućnost da, kad završi studij, dobije posao i zasnuje svoju obitelj u BiH. Ako ne dobije tu mogućnost, Ana će otići tamo negdje, a njeni stari roditelji će polako spremati svoj put u nepovrat. I jedna obitelj će tako zaokružiti svoju priču u BiH. Jedna obitelj manje. A takvih je mnogo u šarenoj BiH. Stoga, šarenilo BiH treba osnaživati još jačim bojama.
Treba ojačavati boje i njihove kontraste baš kako bi se sve bolje, ljepše i jasnije vidjele. A kad se budu jasno vidjele, onda će svaka imati svoje mjesto i niti jednoj neće biti tijesno niti će se osjećati prikraćenom ili oštećenom. Eto, zato jedna Ana mora znati zašto se školuje u svojoj domovini. Jedan Marko mora znati svoju budućnost u BiH. Jedan Emir treba znati da ga čeka posao neovisno o firmi njegovog oca. Jedan briljantni mladi um, jedan Džanin iz malog mjesta pokraj Sarajeva, treba imati posao u svojoj struci jer je birao ostati ovdje, a mogao je otići bilo gdje drugdje da studira. Džaninu treba osnažiti krila kojim leti kroz svoje studentsko školovanje i omogućiti mu da svoje znanje primijeni kroz posao za koji se školovao.
Džaninu treba da pronađe svoje mjesto tamo gdje je ostao. Treba dobiti priliku da se dokaže. Treba mu dati mogućnost da se osjeća spokojnim u svojoj vlastitoj kući. A osjećati se kao kod kuće može samo uz pomoć rada. Netko je rekao da tko ne radi taj nema domovine. Djeco, borite se za svoj posao da biste se tamo gdje ste ostali uistinu osjećali kao kod kuće.
