Hatidža Mehmedović napustila je ovaj svijet. Otišla je tiho, u vrelom mjesecu kad Srebrenica glasno plače. Pod crnu zemlju genocid je odnio najvrednije i najmilije. Izgubila je, Hatidža naša, sve što je imala! Dva sina, Almira i Azmira, supruga Abdulaha, brata, bliske rođake... Ubili su joj život, ali nisu je ubili. Dvadeset tri godine otkrivat će istinu, boriti se za pravdu i kaznu nakon planetarnog zla. Pravdu i kaznu što će, eto, zaobići suviše ubica iz Ljeta srebreničkog '95.
Poštovana, voljena i dobrodošla širom svijeta, Hatidža je prije petnaestak godina krenula kući. Učinila je to sama, bez igdje ikoga. Vratila se na Vidikovac, tamo gdje mlađi je sin jednom zasadio tri jele. Čija će vitka stabla grliti umjesto svojih kojih nema...
„Ja više nikad neću biti majka, nikad neću imati sina, nikad neću imati unučad, neću upoznati taj užitak“, govorila je. „Ta djeca su izvedena iz školskih klupa na strijeljanje. Njima su iz ruku uzete olovke, a ne puške. Golorukim i golobradim dječacima vezali su ruke i oči, a onda su pucali u njih. Ne znam kako majci srce ne pukne. Sanjam ih. Zovem ih. Tražim ih. Ako su mi došli na san, ja kažem: Ljubi vas majka. Je li ovo sanjam ili ste se stvarno vratili. Oni mi kažu: Došli smo, majko, ne sanjaš. A onda se probudim i opet nema nikoga.“
I srce da ti napola cikne od teške tuge, da konačno i neutješno stane, premalo je spram Hatidžinog insanluka. A, opet, nikad nijedne krive riječi izgovorila nije pa da se prišunja i nagovijesti, u nekom slovcetu barem, mrvica mržnje i razumljive, ljudske osvete. Zato svoj život poslije 11. jula ne bi, svjedočila je često, poželjela ni najvećem dušmanu. Takva vam je bila Hatidža!
„O životu se može pričati kad imaš porodicu, djecu, kad razmišljaš o njihovom školovanju, ženidbi… Ovo je kazna. Nama i našoj djeci je suđeno u istom danu: našoj djeci smrt, a nama majkama vječna kazna i robija. Ovaj život ne bih poželjela ni najvećem neprijatelju.“
Otišla je. Zauvijek. Da zagrli najdraže. Spavaj mirno, Majko hrabrosti. Jer, tamo te čekaju tvoji.
