„Međugorska Gospo, obvezatna stavka, spriječi pravdu, oslobodi Zdravka“, odzvanjalo je ovih dana uspavanim krajolikom svetišta Kraljice mira. Načetih glasnica, zabrinut u znoju čela svog, najpoznatiji hrvatski bjegunac nakon Ivice Todorića, Zdravko Mamić dakle, u društvu je svojih jataka čekao presudu iz Osijeka.

Al' ne lezi vraže, ni hercegovački optimizam pred hrvatskim pravosuđem naročito ne pomaže. Džaba i onaj modri Dinamov dres što je samo za ovu nepriliku osvanuo na svježe okrečenom zidu uz maršalski portret Franje Tuđmana, tu kod restoranskog šanka, na brisanom potezu između najdraže zastave i starinskog satnog mehanizma. Uzalud su pjevane pjesme kumova Thompsona i Škore... Na koncu, i nebeske su molitve propale! Sve se strovalilo u veliko ništa. Skoro k'o Mamićev Dinamo u Ligi prvaka.

Čini se da zbog ranije preuzetih obaveza Gospa nema sluha za lipanjske zamolbe mutikaša iz nogometnih sfera. A nadao se Mamić, nije da nije, kako će opet biti zajedno i skupa. K'o onda kad su mu u zabačenom selu kod Tomislavgrada s dva pištoljska metka prosvirali nogu koja je u nekim sretnijim danima plasirala pasove Luki Modriću. Međutim, danas čak i rijetke fiskalne kase u Međugorju bilježe kako su ta vremena nepovratno prohujala...

Okrutni i zloćudni sud u Osijeku izrekao je 6,5 godina strogog zatvora. I dugoj koloni hrvatskih uznika i bjegunaca u BiH prilijepio i vlasnika zagrebačkog Dinama. Privremenu slobodu Mamiću garantiraju bh. papiri. Koji ga čuvaju od zatvorske ćelije u Remetincu. I tako će biti sve dok se bura ne stiša, a pravosuđe u Hrvatskoj, kao i mnogim pljačkašima prije njega, proceduralnim trikovima ne sapere Mamićeve grijehe...