Za sve Bošnjake i za sve poštene ljude u ovoj zemlji jedna činjenica je sa stanovišta ljudskog razuma pravne i političke logike apsolutno nerazumljiva.  

Naime, radi se o nerazumljivoj činjenici da se progone vodeći oficiri Armije Bosne i Hercegovine, države koja je kao osamostaljena bila priznata u svom ustavnopravnom poretku i kapacitetu pod kakvim je proglašena kao nezavisna država i kao takva primljena u Ujedinjene narode.

Upozorenje Rokara

Stoga je bilo očekivano da će UN, a posebno njegovo Vijeće sigurnosti, izvršiti ono što piše u Povelji UN-a, a to je da će UN i Vijeće sigurnosti štititi teritorijalni integritet i političko jedinstvo svake članice Ujedinjenih naroda, pa tako i BiH.

Nažalost, oni koji su mislili da imaju pravo da kroje geografsku i političku mapu svijeta, prije svih Velika Britanija, Francuska i Savezna Republika Njemačka, donijele su odluku na zasjedanju u sjedištu predsjednika Francuske Republike Fransoa Miterana (Francois Mitterrand) da će Evropa voditi politiku koja će Srbima omogućiti da nadoknade gubitak Jugoslavije u kojoj su od 1918. pa do devedesete dominirali i uz to u dva rata bili saveznici Velike Britanije i Francuske.

Istovremeno je donesena odluka da se Srbima onemogući da svoje aspiracije zadovoljavaju uzimanjem hrvatskih teritorija, zbog čega treba odmah prekinuti rat u Hrvatskoj, a da se i Srbiji i Hrvatskoj treba omogućiti da se namire na Bosni i Hercegovini kao da ona nije historijska država i da nema kontinuitet državno-pravnog razvoja jednako kao i Srbija i Hrvatska ili bilo koja druga republika bivše Jugoslavije.

Ova informacija došla je u posjed vodećih političkih i državnih organa Bosne i Hercegovine zbog okolnosti da je tadašnji predsjednik francuske vlade Mišel Rokar (Michel Rocard) bio lični prijatelj iz dana doktorskih studija u Britaniji sa prof. Muhamedom Filipovićem kojem je ovu informaciju saopćio i savjetovao da ne prihvatamo pregovore u Ženevi osim kao pregovore o hitnom prekidu svih ratnih djelovanja i kao otvaranje pregovora o rješavanju političkih pitanja unutar institucija države Bosne i Hercegovine.

Tragična okolnost za nas se sastojala u tome da neki primitivci koji su vodili glavnu riječ nisu vjerovali da jedan običan profesor koji u našoj zemlji ne vrijedi ni pišljiva boba može imati prijatelja na tako visokom položaju i upali su u zamku koja im je namještena, tako da su otpočeli pregovore koji su od početka bili pregovori o ustavnom poretku, a ne o prekidu rata.

Ta greška dovela je do sljedeće greške, a to je da je rahmetli Izetbegović prihvatio insistiranje Dejvida Ovena (David Owen) da pregovara s Matom Bobanom i Radovanom Karadžićem, što je relegiralo njegovu poziciju i svelo ga na predvodnika jedne od strana u sukobu.

Kada je, posebno kroz Oven-Stoltenbergov prijedlog, postalo i zvanično stanovište predstavnika Evropske unije, Ujedinjenih naroda, uključujući i Sjedinjene Američke Države, da se radi o sukobu tri strane, onda je proizašla i ona konsekvenca koja je izjednačila agresore, masovne ubice, izvršioce genocida i organizatore udruženog zločinačkog poduhvata s časnim borcima koji su branili svoju zemlju, međunarodno priznatu članicu Ujedinjenih naroda koja je po Povelji UN-a imala apsolutno pravo da svim sredstvima brani svoju državu, njenu teritoriju i njene stanovnike.

Kako je naše političko i državno vodstvo upalo u vješto namještenu zamku međunarodne političke mafije, ceh te greške platili su najbolji naši sinovi, oni koji su odbranili ono što se moglo odbraniti, a to su naši vodeći generali.

Od Rasima Delića, Sefera Halilovića, Mehmeda Alagića, Sakiba Mahmuljina do Atifa Dudakovića, dakle, svi generali koji su de facto odbranili državu, jer Bosnu i Hercegovinu nije odbranila nikakva stranka, niti neka mudra politika, nego odluka našeg naroda da ne poklekne pred ubicama i istrebljivačima Bošnjaka i izuzetna vještina naših komandanata koji su u teškim uvjetima bez logistike i bez ikakve pomoći od bilo kuda uspješno odolijevali i na kraju ušli u pobjedonosni pohod u oslobađanju cijele zemlje, u čemu su bili grubo zaustavljeni.

Izmišljena odgovornost

Atif Dudaković mora znati da on nikome ništa ne duguje, da je on izvršio svoju patriotsku dužnost i odgovornost koju je imao, da je on kao vojnik slijedio politiku koju je formuliralo državno vodstvo. General Atif Dudaković vrlo dobro zna da je Karl fon Klauzevic (Carl von Clausewitz), najveći vojni teoretičar, rekao da je rat vođenje politike vojnim sredstvima pa, dakle, vojnici izvršavaju političke naloge i zamisli, a ne konstruiraju i ne projiciraju svoje poteze osim u okvirima vojnih aktivnosti.

Koliko je perfidna politika međunarodnih faktora ogleda se u tome kada je formiran Međunarodni sud koji će suditi za ratne zločine protivno ovoj Klauzevicevoj definiciji rata, iz svake odgovornosti je isključena država, njena politika i njene organizacije, pa čak i vojska kao takva, a odgovornost je reducirana na individualnu i tzv. izmišljenu zapovjednu.

Međutim, prednost Atifa Dudakovića se sastoji u tome, i on to treba dobro znati, da je on u pravu i da je istina na njegovoj strani i da nema tog suda koji može njega osuditi zato što je časno vršio svoju dužnost i izvršavao nalog svoje vlade.

Atif se sigurno sjeća da sam ga ja sustigao na Laništu u njegovom pohodu za oslobađanje Ključa i Sanskog Mosta i da sam dva dana svjedočio način kako on komanduje operacijama i da su te operacije bile izuzetno pažljivo definirane s najvećim obzirom da se ne nanese šteta civilnom stanovništvu i uopće da ne nastane neka situacija koja bi se mogla okarakterizirati kao humana katastrofa.

Dudaković je dobio mnoge bitke, a najveća perfidija onoga što mu se stavlja na teret sastoji se u tome da se njemu pripisuje zločin prema onima koji su stvarajući nekakvu autonomiju jednog poludjelog čovjeka za kojeg je bilo jasno da je marioneta u rukama Dejvida Ovena i srpske obavještajne službe, a to je autonomija Fikreta Abdića.

Nema nikakve države, vojske koja smije dozvoliti da joj se u srcu njene teritorije stvara neprijateljska državna, paradržavna i vojna organizacija. Stoga je svaka akcija protiv te Abdićeve autonomije bila apsolutno nužna i legitimna.

Poruka komandantu

Sa svoje strane, pisac ovih redova može Dudakoviću reći:

Dobio si mnogo teže bitke i ne treba da se brineš. Izaći ćeš i iz ove kao pobjednik, a ono što nas kao tvoje prijatelje zabrinjava je da se prema našim ljudima primjenjuje perfidna strategija psihološkog pritiska koja naše časne ljude ubija gore nego što metak ubija čovjeka.

Kad sam posjetio Mehmeda Alagića nakon što se vratio iz Haga u njegovoj kući u Fajtovcima, on mi je rekao: „Muhamede, ja sam mrtav čovjek. Umro sam onog momenta kad me je moja država, onaj Lagumdžija predao i to kad su me proveli svezanog kroz Sanski Most. Ja sam tada de facto umro, ovo je samo moje odumiranje.”

Ne daj se i ne dopusti da ti nametnu sudbinu Mehmeda Alagića!