Kako smo već u prethodnom dijelu opisali, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća u Bosni i Hercegovini došlo je do ekspanzije u razvoju nauke. Razlog tome je i činjenica da su obilne plodove počele davati institucije koje je odgovorna bosanska vlast od početka počela stvarati. Činila je to na krajnje ozbiljan i odgovoran način s punom slobodom naučnog rada i djelovanja koji je rezultirao činjenicom da su u mnogim oblastima naučnici u Bosni i Hercegovini postali među vodećim u bivšoj državi.

Posljednji udarac

Tako su se u BiH razvile velike izdavačke kuće koje su spadale među najveće u državi („Svjetlost”, „Veselin Masleša“). Pojedine biblioteke, a posebno tada najuglednija biblioteka filozofskih djela koja je izlazila pod imenom „Logos“ i predstavljala najznačajniju filozofsku biblioteku u državi dala je novi pečat visoke znanstvene ambicije i odgovornosti univerzitetskih radnika u Bosni i Hercegovini.

Tako su u Bosni i Hercegovini održani neki od najznačajnijih međunarodnih skupova, kao što je svjetski značajni simpozij „Fenomenologija i marksizam“, na kojem su učestvovali najpoznatiji poznavaoci oblasti u svijetu.

Sve ovo, međutim, srušeno je agresijom velikosrpstva koja se dogodila krajem postojanja bivše države, a došla do izražaja u otvorenoj, de facto okupaciji koju je Milošević organizirao preko Gračanina i Zgonjanina, tada vodećih policajaca u tadašnjoj Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini.

Pobjeda nacionalističkih stranaka na prvim slobodnim izborima u Bosni i Hercegovini i politika koje su počele voditi zadala je posljednji udarac ovom plodnom prethodnom periodu i svela nauku, kulturu i obrazovanje na nivo najnižih instanci vlasti i njihove brige i podvela ih pod vladavinu nacionalne ideje kao ključne ideje i kriterija na osnovu kojih se prosuđuju sva pitanja nauke, kulture i obrazovanja.

Došlo je do urušavanja naučnih institucija koje su nestale ili ostale u bijednim tragovima. Došlo je do pada kvaliteta obrazovnog rada na univerzitetima koji su izgubili kompetenciju i sposobnost da stvaraju ljude koji mogu biti stvaraoci novih ideja jer su bili svedeni samo na proizvodnju pukih izvršilaca gotovih rješenja, što je u potpunosti odgovaralo totalitarnom karakteru nacionalističkih režima koji žele da imaju potpunu kontrolu nad svim institucijama nauke i kulture.

Tako možemo reći da, ustvari, ono što se u nauci i kulturi zbiva jeste samo rezultat krajnjeg entuzijazma i odricanja pojedinaca ili grupa ljudi koji su ostali vjerni principima izvrsnosti, koji su osnova za sve kriterije koji važe u nauci i umjetnosti, odnosno kulturi uopće i obrazovanju.

Bez perspektive

Danas je moguće da jedan predsjednik vlade kantona otvoreno kaže da on želi da kontrolira rad profesora jer su oni nepošteni budući da troše narodni novac, a neki od njih zarađuju čak više nego on, što je, naravno, najveći grijeh. Tako nauka u sadašnjem svom statusu nema nikakve perspektive.

Umjetnost nema institucija niti sigurnog finansiranja jer se smatra nerazumnom i neracionalnom potrošnjom, a obrazovanje je teret za društvo ili je definirano kao područje biznisa, gdje haraju razne haračlije koji otvaraju univerzitete na sve strane i prodaju diplome, tako da je autoru ovog teksta jedan autentični falsifikator diploma koji je zbog toga ležao u zatvoru prilikom jednog slučajnog susreta rekao: „Moj profesore, skroz mi je propao zanat. Nekad su kod mene kupovali falsifikovane, a sad kupuju prave diplome po Kiseljaku, Travniku i štokud, po Sarajevu, Mostaru i drugim mjestima.“

Nije onda čudo što je poznati fenomen našeg političkog života Radeljaš izrazio žaljenje što je kupovao diplomu osnovnog obrazovanja, a što nije odmah kupio neku fakultetsku ili doktorsku.

Bilo da je ovo, kako se kaže, dobro smišljeno, ali neistinito, odnosno da ovo i nije baš tako kako se govori, ipak je istina da jeste u velikoj mjeri tako i da je to konačni ishod apsurdne teze koju su zastupali izvjesni članovi ANUBiH-a (Matić i Čičić) da obrazovanje nije više niti obaveza niti stvar društva kao takvog, nego da je oblast biznisa u kojem sposobni ljudi, menadžeri, organiziraju obrazovanje da bi zaradili.

Odgoj i obrazovanje oduvijek su bili jedna od glavnih briga najvažnijih instanci društvenog sistema i svijet ovisi od kvaliteta obrazovanja, jer od toga ovisi i razvoj nauke, kulture i umjetnosti, na čemu počiva moderni svijet.

Ako to ne znaju današnji vlastodršci, kojima, očito, nije bilo potrebno obrazovanje da vladaju, neko ih tome mora naučiti, a taj neko je naša još postojeća, mada teško pritisnuta i teško razočarana, ozbiljna demokratska javnost.