Eto zašto rijetko pišem knjige/romane u trećem licu; takav mi je život da ne mogu iskonstruirati zanimljiviju situaciju/fabulu, niti zanimljivijeg lika/glavnog junaka od sebe samog. Na koncu svi su romani, manje više autobrigrafska djela, i pitanje je samo talenta, uma i mašte autora koliko su zanimljiviji i umjetnički uspješniji jedan od drugog. Iznosim ovu tvrdnju svjestan koliko riskiram da mi se pripiše narcisoidnost i samohvalisavost, koja mi je, hvala Bogu, prilično strana. Eto nek se neko sjeti lika u romanima Agathe Christie ili Franza Kafke koji svoga (nesuđenog) ubicu sreće za svoj rođendan! , piše ugledni novinar i bošnjački intelektualac Nedžad Latić na svom portalu "The Bosnia Times", čiji tekst prenosimo u cijelosti.

Kad "brat" uđe u džamiju opasan dinamitom 

Možda sam prerano osudio svog omiljenog pisca Johna Updikea, jednog od kultnih pisaca moje generacije, kad je napisao svoj 22. roman pod naslovom „Terorista.“ Smatrao sam to progandističkim i islamofobičnim romanom, iako su kritičari pisali da Updike nije usredotočen na akciju, njega u prvom redu zanima psihološki profil potencijalnog teroriste (sam)oubice, njegovi motivi proizašli iz fanatične posvećenosti islamu, i uopće iz sukoba kršćanskog svjetonazora u velikoj mjeri pokleklog pred konzumerizmom i muslimanskog koji se tome ipak opire ali upada u neke druge loše obrasce, zasnovane na iskrivljenim interpretacijama izvornog učenja Kur'ana.

Moj nesuđeni ubica po fizičkom izgledu sliči Džihad Džonu najzloglasnijem ISIL-ovom koljaču. Korpulentan i nabildan u teretanama, kik bokser, pljačkaš banke, moj nesuđeni obica je vrbovan od strane selefija i postao gorljivi vjernik. Više puta je klanjao pored mene u džamiji i mjerkao me pogledom, a da mi se nikad nije obratio ni selamom. Naravno da zazirem od takvih likova kojih je sve više u novosagrađenim džamijama koje su izgrađene donacijama arapsko-islamskih zemalja. Koliko god su vojnički revnosni pri obavljanju molitve, puni su arogancije, prkosa i prezira prema ostalim vjernicima koji, po njima, ne obavljaju molitvu na valjan način. Nekultivirani, bez osjećaja stida i samilosti, jer su ekspresno drilovani, bezobrazno i drčno se guraju u prvi saf/red, jer je navodno tu njavrijednije moliti se. Odijevaju se u trenerke i majice, što je imidž novog bošnjačkog lumperproleterijata u Sarajevu, dovode i sebe i druge džematlije/vjernike u neugodne sitaucije kad se klanjaju i padaju ničice na sedždu jer im se u tom trenutku često pohabane trenerke povuku tako da im se leđa, pa i dio zadnjice razgoliti.

Mažu se nekavim jeftinim uljima, trljaju zube misvakom, korače i drčno aminuju tokom namaza, što sve spada u nekakve nove vehabijske ritualne radnje tokom molitve na koje bosanski muslimani nisu navikli.

Cinično ignoriraju tihe dove i zikr na tespihu ostalih vjernika, nadobudbno vjerujući da će doći dan kad će se oni toliko omasoviti i brojčano prevladati u džamiji i kad će nametnuti svoja vojnički stroga pravila prilikom molitve.

Ovoga su svjesni i najveći bošnjački politički i vjerski autoriteti, što svjedoči i pismo jednog uglednog bošnjačkog akademika kojeg je poslao jednom službeniku Rijaseta Islamske zajednice.

„Moje pismo je neobično i ne bi me iznenadilo da ostane bez reakcije“, napisao je akdemik.

„Ovaj napad na Nedžada Latića je stravičan zbog sljedećih razloga. Za mene je apsolutno šokantno, tragično u kosmičkim razmjerama, da musliman napadne drugog muslimana s kojim je maločas klanjao u istome saffu i padao zajedno s njim, u istome času, na sedždu. DA LI SU LJUDI SVJESNI ŠTA JE TO?! U kvalitetu, to je isto ono kada uđe "brat" musliman u džamiju opasan dinamitom i raznese džemat. Razlika je (barem zasad) samo u kvantitetu. Ovo je veoma, veoma ozbiljna stvar. 

Ja čvrsto vjerujem da je ovo događaj zbog koga bi, po nalogu Rijaseta, svi hatibi na prvoj narednoj džumi morali posvetiti hutbu toj vrsti nasilja muslimana nad muslimanima, svojim suklanjačima. TO JE NUŽNO, po mome uvjerenju. Oprostite, i mahsus selam“, stoji u pismu akademika.

Naravno da se Rijaset oglušio na akademikovo pismo. Ništa bolja, čak je i gora situacija kad je u pitanju politička vrhuška. Oni se, za razliku od Rijaseta, nisu oglasili ni saopćenjem u kojem bi osudili ovaj napad na mene.

Po mom sudu, zasnovanom na izravnom iskustvu, režim je sve učinio da zataška napad na mene jer je izbjegavao uhapsiti mog nesuđenog ubicu. I da nisam mlad prošao kroz Udbu, te stekao iskustvo u vrijeme dok sam bio vrlo blizak SDA-u, te po osnovu tog iskustva preko medija (na)vodio istragu, komesar MUP-a Mevludin Halilović, ne bi ni prostom maknuo dok napadač ne bi pobjegao kao što je to bio slučaj sa još nekim kriminalcima. To najbolje dokazuje da je, bez obzira na pravnu osnovanost i odgovornost sudije, dozvolio da ovako opasan lik nakon hapšenja i saslušanja bude pušten iz pritvora. On ima veoma kriminalan dosije. A sudeći samo po uvidu u Facebook profile nekoliko njegovih pajdaša organiziranih u bokserksi kulb „Gazije“ ovo je vrlo moćna grupa sa međunarodnim relacijama. Čak im se jedno lice, duge bijele brade, predstavlja kao „komandant“ u prepisci kad su trebali biti organzirani na securiti poslovima u UAE, te im naređuje „izvršnom komandom“ da se vrate u „bazu“.

Halalit ću ubici!

I kad sam jučer ugledao svog nesuđenog ubicu kako slobodno ćaska sa svojim „bratancem“, pretpostavljam onim saučesnikom u pljački banke, i jednim likom koji je za razliku od ovih vukodlaka imao izbrijano i lice i glavu, prikočio sam pedalama na biciklu i hvatao mu krvnički pogled. Unezvijerio se nakon što sam ga prostrijelio pogledom i čak zakrenuo glavu od mene.

Pretpostvaljam da im je treći prijatelj diler mobitela, advokat, ili agent OSA-e, a možda i turski obavještajac sa Bajram-paše, koji ga vrbuje ili priprema za odbranu ili bijeg.

Imao sam jedan slučaj kad su mi prije desetak godina takvi opljačkali kancelarije i ja ih, isto tako zahvaljujući taksisti, a ne policiji, uspijem pohvatati. Jednog dana mi je došao otac lopova žaleći se da mu je sin narkoman i da se liječi kod hafiza Sulejmana Bugarija, te mi stoga tražio da mu halalim i da ga ne teretim na sudu. Tadašnji sandžački reis Adem Zilkić mu dođe kao najbliži rod, pa se otac pozivao na to kako se radi o vjerničkoj familiji čiji je, eto, jedan izdanak „skrenuo s Pravog puta.l“

„Ako je to uradio radi droge, halilit ću mu. Ali, ako ga je neko poslao neću mu halaliti,“ rekao sam mu ocu. „Dođi i zakuni mi se Allahom da je riječ o ovome prvom, halalit ću mu!“ .

Taj otac nikad više nije došao, iako ga nisam teretio na sudu. Mislim čak da je radio za jednog opakog kriminalca sandžačkog porijekla!

Isti sam oprost spreman dati svom nesuđenom ubici, pod uvjetom da me je napao iz mržnje zbog mojih „antivehabijskih“ tekstova. Mene on više ni ne zanima. Zanimaju me njegovi „tiperi“, koji ovakve huškaju preko društvenih mreža i prorežimskih medija na nasilje, i posebno me zanimaju njihovi režimski nalogodavci! Njih ću progoniti do Rozi mahšera i zadavat ću im, ako Bog da, takve udarce od kojih se neće moći zaštiti!

Jer ako ja na rođendan sretnem svog nesuđenog ubicu kako slobodno šeta Vilsonovim šetalištem, koja će se to Bošnjakinja odlučiti ovdje rađati djecu; ili će to dijete postati selefija i „brat“ nesuđenom mom ubici, ili će postati žrtva takvog jednog bošnjačkog Džihad Džona! Trećeg (pravog) puta mu nema!